Poezija je suptilni duševni transfer koji nas spaja sa budućnošću i pretače našu realnost u vječno traganje ka većoj sreći, ka najintimnijoj težnji čovjekovog bića. Humane ideje osvijetljene emocionalnim stanjima, tako bi se mogla definisati poezija.
A šta ja od nje tražim? Utoku i nadoknadu, mogućnost odbrane najintimnijeg sna i svijeta – govorio je Ratko Vujošević. S onu stranu dobra i zla preselio se 21. juna 2004. godine. Za sobom je ostavio četiri knjige poezije. U jednoj od njih i pjesmu „Osjećanje grada“. Počinje stihovima: / Eno grad, pod velikom zvijezdom, eno luč Sreće čovjekove, eno trag Na putu, poslije svih puteva, kroz tvoju kost se vidi…/
MEDUN I TITOGRAD
Grad kao ozarenje. Prastaro kamenje Meduna. Ili Titograd (ova je pjesma ispisana u vrijeme dok je postojao) kao nedovršeno a konačno ozarenje. Gradovi, s hiljadama ljudi na ramenima i iz iste rane vremena izletjeli. I Vujošević koji ne drijema za matricom, čekajući jedan odlučujući dan.
I nakon svega: /Eno tvoj leš u gradu, tu pod gradom Lađe i flote i znaci dobrih zvona Eno se rađa novi oblik Eno posljednji zrak pred okom/ Melanholijom osjenčen fatalizam koji se ne ignoriše.
Bez tradicionalnih i olakšavajućih klišea. I jedan neodoljivi dokaz okrutnosti života. Igra s one strane stvarnosti nepomično visi u vazduhu. Strahovita ravnoteža zvijeri i jagnjeta koji čuče u čovjeku. /I dalje se igra ona igra S t o j Makar ti bile noge odsječene Makar ti bile kosti polomljene Makar ti bile grudi rasturene Ona teška igra dragi moj/.
KOLOSALNI TRZAJ
Riječi. Riječi. Riječi. Tu je cio Vujošević i u njemu Crna Gora – utočište u kojemu će utoliti svu svoju žeđ. Crna Gora i sva pokoljenja za pjesmu stvorena. I onaj kolosalni trzaj gdje grije ljubav smrću nadahnuta, a pamti se pod imenom „Au revoir Montenegro“. I Branko Banjević koji ne pripada šutnji pa kaže da je „pjesnik kao živo biće ukorijenjen u jednu zonu, u ideju, u sudbinu, i ne može biti apstraktna ličnost u svom polazištu“. -U poemi „Au revoir Montenegro“ to je došlo do pravog izraza. Sudbina, tragična sudbina neprekidne borbe za slobodu, ovđe je zaista opjevana na pravi način i dovedena do poetskog iskaza koji, mislim, neće zastarijevati.
U Vujoševiću je isto tako jedna duboka svijest, strah od prekida istorijskog kontinuiteta, jer ako se društvo razvija u pozitivnom smislu, neophodno je uspostavljati etičke i ostale vrijednosne kontinuitete. Naiđu vremena koja kidaju kontinuitete, kidaju veze s vrijednostima. Takva situacija dovodi do istorijske praznine i u prostoru i u ljudima - do psihičke praznine - to je taj stih „O buduće vrijeme da li si mi tuđe“, koji pokazuje duboku strepnju pjesnika u sudaru s novim vremenom koje nije novo ako ne širi kontinuitet – tvrdi Banjević.
ENO TRAG
Dostojna dalekovidost! Vujošević ne zastarijeva. To čudo u jeziku on je ispisao 1965. godine. Imao je 24 godine. To je doba života kada život čovjeku korake ne skraćuje i ništa još ne odlazi u nepovrat. A Vujošević već razumije da prošlost predugo traje i osamnjen kao munja uzdiže se do jetke gorkosti s jednom mišlju teškom i preteškom.
Montenegro! Ne griješi Kolja Mićević kada kaže da „Au revoir Montenegro“ nije djelo nadahnuća, ali ni proračuna; ono je od onih pjesničkih, ili umjetničkih djela uopšte, koja nastaju pod krilom milosti koja ne posjećuje svakog, a rijetko dvaput! Čudo od pjesme.
Kako reče Boro Jovanović, Crnogorci je ne čitaju već dišu. Ona nas spaja kao narod, kao ljude. U milosti slobode Ratko Vujošević napisao je u Titogradu. Ona je jedan san o kojemu se može reći sve osim da je laž! I u tom snu: /Eno grad, pod velikom zvijezdom, eno luč Sreće čovjekove, eno trag/.
Raščistiti s jednim mitom
Ciklusom „Au revoir Montenegro“ Vujošević je „prije svega, htio raščistiti sa jednim mitom, jednim istorijski iskrivljenim shvatanjem slobode, života i smrti“.
-Meditirajući o tome kroz prizmu nacionalnog i socijalnog pojma, kakav je „Montenegro“, pokušao sam da poetskim sredstvima, prvo sebi a zatim i drugima, predstavim svu tragičnost fatalnog uvjerenja da se život čovjekov potvrđuje činom smrti. U stvari, ja sam u pojmu „Montenegro“ tražio njegovu drugu stranu, stranu apsurda. Tom apsurdu u shvatanju života i smrti pretpostavio sam prvu ljudsku potrebu, a to je potreba za životom - kazao je u onom svom testamentarnom razgovoru sa Velizarom Brajovićem.
AU REVOIR MONTENEGRO
1. I nebo mrkim vjetrom obavito, I gore što su svoje otpjevale, Putuje sunce samo sebe sito, U meni su se munje pohvatale, Daleke duše legle pod kopito Oči, što su se nožu obećale, I grudi nebu kad ljosnu s vješala, Za mnom su otrovne slobode ostale, Što zna sem da gine Crna Gora mala, Glađu su mi riječi zasjale Glava i šaka k nebu podignuta, Prostorom mračnim još se sijeku boje, Oko mog srca mač krvnički luta, Mrtvi i živi teže da se spoje U velikoj muci nasred moga puta Crna slobodo, crno junaštvo i časti, Svaki je grm raka dva vojnika, Tu se bije bitka do propasti, Mrite Crnogorci, bez pomena i cika, Iz svakog će čela po kamen izrasti!
2. Strašnu svijeću dade istorija, Grije ljubav smrću nadahnuta, Mjesto sunca sija pogibija, Krv moja bez reda prosuta, Strašnu svijeću dade istorija Montenegro, tvoj niko nije umro kao čovjek, Niti imao spokoja duševna, Montenegro, i bog nek je proklet, Još mi igra nož u vrhu zjena, Montenegro, tvoj niko nije živio kao čovjek Grana granu, rana ranu veže, Nit daleka nit buduću krene, O, ognjište, što iskru ispreže, O, daleko neko pokoljenje To nije svijeća, već je luča mrtvih, Njivim u srcu grobove kao ljude, Na duši su malje od kolaca, Gladi, Mržnje, Osvete, i Studen, To nije svijeća već je luča mrtvih
3. I kako u srcu da tri srca smire, Ljubav, mržnja, i san da ne žive, Već možda služe sjenki crne snage, Pomozite mi noći rosne blage, Pomozite mi noći rosne blage Ovo biće je polu kamen polu čovjek, I dijelimo se i rušimo se oba, Ja što hoću da niknem iz groba, No biće je ovo polu kamen, Polu čovjek Toliko mrtvih leži u zabludi, S glavom što jetko sagorijeva, Montenegro, usred tvojih grudi, Jedno srce prska a drugo zrijeva S glavom što jetko sagorijeva Na zaokretu, Na putu ka nadi, Tvoja zvijezda sija i ubija, I kako u srcu da tri srca smire, Ljubav, mržnja, i san da ne žive
4. O, buduće vrijeme da li si mi tuđe, Vjerna tama vjernom srcu osta, Ja čekam da sunce u krv uđe I otiče kao rijeka prosta, O, buduće vrijeme da li si mi tuđe Kamen se potuca kao čovjek, Na mome putu to je strašni znamen, Montenegro, crna pjesmo dovijek, Pada čovjek zgažen kao kamen, Polu kamen polu čovjek Glava i šaka k nebu podignuta, Prostorom zračnim sijevaju boje, Oko mog srca otrovi se pute, Montenegro, tragičejska goro, Zvijezdo u crnoj noći udahnuta Ko je oko noža sunce svio, Na razbojištu dom zdomio, Neka ljubav u krv uđe, Montenegro, lučo, istorijo, Montenegro, lučo, istorijo!
5. Orevuar Montenegro, U meni su se munje pohvatale, Sablje što su sjekuć zarđale, Orevuar Montenegro Hajko za mojim grobom preko svijeta, Najcrnja pjesmo i jamo u duši, Ljubavi i smrti u jedno ponijeta, Strijelo u srcu i pošto se sruši, Hajko za mojim grobom preko svijeta Lučo čije doba više nije, Plamena iskro u kam zamrznuta, Neka me mrkli vjetar obavije, Oko mog čela trošno vrijeme luta, Lučo, čije doba grije Orevuar Montenegro, Velika pjesmo bačena u stijene, Jedina moja noći, noći bez zamjene, Orevuar Montenegro!
