Ploča „Californication“ je njihov čin svjesnog otrežnjenja i odrastanja, onda kad prihvatiš da vidiš svijet onakav kakav jeste. Zato je album objavljen prije 20 godina, 8. juna 1999. godine za generaciju surf-pankera bio poput otkrovenja, spiritualne katarze.
Duboke brazde
Na instant-hitu „Scar Tissue“ Kidis pjeva o ožiljcima koje treba otkriti pred očima drugih ljudi. Samo tako, milovane suncem, te duboke braze dugo skrivanih slabosti mogu zacijeliti. Pogotovo u Kaliforniji. Na nezaboravnoj „Californication“, govori o svim tim ljudima koji su u obećanu zemlju sunca i mekog pijeska pred mirisnim i toplim okeanom dolazili da zgrabe sve. Ono najsočnije od života, neko sazvježđe samo za sebe, pronađenog jednoroga i zemljotresnu strast u podjednako hardkor i softkor varijanti... Da bi na kraju izgubili sebe i svoju dušu. Naravno da Kidis i Frušante tu nijesu govorili o drugim ljudima, već prije svega o sebi.
Za nastanak albuma koji je već tog ljeta 1999. postao klasik, bilo je potrebno beskrajno povjerenje jednog prijatelja. Kidis je vratio Frušantea u bend nakon pola decenije, osiromašenog, ispijenog od droga i više sposobnog da upropasti sve, prije nego da stvori bilo šta. Bez obzira na očiglednu grotesku u koju su se tu pretvarali, Kidis je i dalje vjerovao u iscjeliteljsku moć koju Kalifornija krije za njih dvojicu. Jedan zavučeni kutak na plaži Malibua bilo je mjesto gdje su, sedmicama i mjesecima, bili samo oni. Prostor samo za stihove i rifove. Frušante se godinama kasnije kleo da su u tom periodu bili „čisti“ - i sretniji nego ikad.
Katarzičan bijeg
Dodir slavnog gitariste bio je možda i ključan. Pepersi su već deceniju i po do ključnog albuma bili poznati kao prilično jednoznačan fanki-panki bend. Frušante je povratkom u bend pred Kidisom insistirao da to bude prog-rok zaobljenih ivica, mek, skoro sanjiv. Kao zalazak nad Pacifikom. Bubnjar Čed Smit se složio, a stihovi su lako potekli i savršeno klizili niz Džonove trezvenjačke gitarske tripove...
Entoni Kidisu je, sa druge strane, bilo bitno da svjedoči i iskrenom prijateljstvu i dobrim namjerama. Zato je i na više pjesama („Porcelain“, „Californication“, Otherside“) sučeljen protiv „Kralja Sarkazma“. Naravno da je tu pecnuo gitaristu Dejva Navara, genijalca iz Santa Monike koji je godinama odbijao da Pepersi iskorače u mekšu, ranjiviju fazu. Otišao je u Jane's Addiction - a Kidis mu je na svakom koraku poručivao: „Daleko ti lijepa kuća“.
Finiš albuma je tragično dirljiv. Sanjiva, eskapistička balada „Road Trippin'“ skoro da donosi gorak ukus tragedije - slutnju novog bijega u heroin. Takav kraj je ipak savršen u svojoj dvosmislenosti, jer može se čitati i kao katarzičan bijeg u svijet bliske osobe, za novi, urgentan početak. Tako „Californication“ kao da nastavlja da teče. I kao da i dalje nosi visok plimni talas za sve svoje surfere, što krote talas u potrazi za izgubljenom dušom.
S. STAMENIĆ
