Klasik je klasik: što ima tu da se sabira, oduzima i dodaje? Apsolutno ništa, ali to ne zanima velike mašinerije za unovčavanje nostalgije poput legendarnog „Diznija“. Svi ljubitelji klasika ovog studija moraju da se pomire sa tužnom istinom ako misle da prežive navalicu igranih rimejka: koliko god veliki, raskošni, sjajni i bajni ovi filmovi bili, činjenica je da ne postoji niti jedan među njima koji može da ponovi uzbuđenje prvog susreta sa originalom.
Najbolje čemu mogu da se nadaju, dok čekaju da Simba, Zvončica, Mulan, Kruela i Zvonar Bogorodične crkve dobiju igrana ruha jeste da njihovi omiljeni likovi iz djetinjstva neće biti (previše) silovani. I da će njihove priče biti u najbolju ruku – potpuno okej.
Pošteno srce
Fanovima Pepeljuge, Moglija i Balua, Damba, Bel i Zvijeri nije se previše posrećilo, ali ljubitelji najveće sjecikese na ulicama Ababve definitivno jesu imali sreće. Iako tako nije izgledao u najavi, „Aladdin“ u režiji Gaja Ričija nije samo sasvim pristojan film – već je i najbolji dosadašnji igrani rimejk nekog Diznijevog klasika.
Lako je odgovoriti na pitanje što čini neki rimejk sasvim podnošljivim gledalačkim iskustvom. Prvo, njegov autor mora da pokaže poštovanje prema originalu. To ne znači bjesomučno kopiranje i udvaranje obožavanom klasiku, već razumijevanje i neodstupanje od suštine njegovih likova.
Nijesmo morali ni da sumnjamo u Ričijevo razumijevanje crtaća „Aladdin“ (1992), jednog od najboljih Diznijevih ostvarenja. Nema režisera zaljubljenijeg u dripce poštenog srca - od neodoljive ciganšture Breda Pita u „Snatchu“ (2005), preko Šerloka Holmsa i kralja Artura, do Robina Huda (ne ulazeći u (ne)kvalitet ovih filmova).
No, jedno su želja, volja i „duhovna predispozicija“, a drugo je realnost. To smo nedavno vidjeli i sa „Dumbom“ koji je ispao bezvezan uprkos tome što je kao stvoren za Tima Bartona. Dakle, i Riči je i te kako mogao da se prospe. Na Aladinovu sreću, nije se klizao – makar ne previše.
Više od tapeta
Drugi element neophodan za dobar rimejk jesu – noviteti. Riči jeste uspio da stvori novi, ali i dalje vrlo poznat svijet filujući „Aladdina“ dobro odmjerenom dozom nostalgije i izmjenama koje su bile više ili manje neophodne zbog prirode igrane forme, ali i radi aktuelizacije animirane priče koja ove godine slavi 27. rođendan.
U suštini, unoseći takve modifikacije uspio je da jasno stavi do znanja da ovakve Diznijeve rimejke ne bi trebalo upoređivati sa predlošcima. Originali su svakako nedostižni. Samo je pitanje da li njihove igrane verzije mogu da ponude nešto lijepo, plemenito i zanimljivo novim klincima – ili je tu samo riječ o politički korektnim papazjanijama i klasičnom džeparenju njihovih nervoznih roditelja.
Novi „Aladdin“ nudi vreću prilično pomiješanih osjećanja, ali tako smućkanih da ipak više naginju ka prijatnim emocijama. Na primjer, od odličnih noviteta tu je nova sporedna junakinja - Džasminina družbenica Dalija (Nasim Pedrad), zadužena za neke od najsimpatičnijih momenata komičnog olakšanja.
Džasmin (Naomi Skot) se ne zadovoljava samo time da dobije slobodu da odluči za koga želi da se uda, već postaje sultan(ka). Iako je žena, iako nema zakonsko pravo, iako se Ababva nikada nije poklonila vladaru koji nije muškarac, uspijeva da pokaže ocu da u njoj ima previše vatre da bi nijemo sjedjela pored muža i izigravala obične tapete, luster, samo još jedan od mnogih ukrasa u palati.
Plavi šarmer
Zahvaljujući Naomi Skot, nova pjesma „Speachless“ i cijela muzička sekvenca u kojoj Džasmin pjeva o izlasku iz zlatnog kaveza – djeluju više nego uvjerljivo. Glumica je srećom dovoljno uvjerljiva da nam proda ovakav epilog kao nešto što je njena junakinja zaslužila, a ne kao rezultat sabiranja politički korektnih poena i podilaženja eri pokreta #MeToo.
Već smo načeli glumu – treći element neophodan za dobar rimejk. Osim Skot, odličan je i Mena Masud u ulozi Aladina. Njihova hemija je nešto što ponovo uspijeva da vam proda „A Whole New World“ i pokaže da nekada čak i reciklaže umiju da istresu malo magije iz starog ćilima. Možda bi Dejv Patel ili Riz Ahmed uradili bolji glumački posao, ali pitanje je da li bi bili pogođeniji izbor od Masuda.
Opet, malo ko može da priđe najvećoj glumačkoj zvijezdi – Vilu Smitu. Vjerovali ili ne, rijetki su momenti kada ćete, gledajući ga, pomisliti na Robina Vilijamsa i ljepotu koju je glasom udahnuo plavom Duhu iz lampe.
Srećom, stari šarmer svega nekoliko puta pravi aluziju na kultnog kolegu. Čak i kada to radi, to više liči na omaž nego na jeftino kopiranje. Smit je uspio da doda malo svog, hip-hop šmeka čuvenom Diznijevom liku i obezbijedi mnogo sjajnih komičnih scena.
Malo nade
Iskreno, ovo je mnogo više nego što se obično možete nadati kada su ovakve uloge prethodno glumili besmrtnici poput Robina Vilijamsa. Pritom, možda čak ne i namjerno, Riči i Smit kao da su napravili slučajni omaž legendarnom kolegi modifikujući sudbinu Duha.
Na kraju filma plavi mišićavko dobija slobodu i kreće na putovanje svijetom, ali ne ide sam i ne zadržava moći, već postaje obični čovjek i zasniva porodicu sa Dalijom. Nije li to tako nalik Vilijamsovim beskrajno melanholičnim likovima, naročito onom predivnom robotu iz filma „Bicentennial Man“ (Kris Kolambus, 1999)?
Kad na pažljivo poštovanu priču, dopadljive izmjene i šarmantnu glumu dodate odlične scene akcije, stare pjesme, raskošne kostime i vibrantan miks persijske, turske i marokanske kulture – rezultat nije nimalo loš. Možda ipak možemo da sačuvamo malo nade za taj jul i rimejk savršenog „The Lion Kinga“... Koliko god to blasfemično zvučalo.
Džafar i Jago zaslužili su bolje
Dvije stvari u vezi sa kastingom „Aladdina“ bile su nevjerovatne mnogo prije nego što je film stigao u bioskope, a tek sada nikome nijesu jasne. Zar je moguće da je neko odbio Patrika Stjuarta kada je ponudio da odglumi Džafara? I još neshvatljivije: koji je to genije rekao da je Alan Tadik dostojan zamjenik legendarnog Gilberta Gotfrida koji daje glas Jagu više od četvrt vijeka – od crtaća, preko TV adaptacija, do video-igara?
Na ovo drugo pitanje najbolje bi mogao da odgovori dječak sa autizmom kojem je Gotfridov/Jagov glas bio jedan od najvažnijih vodiča kroz odrastanje i spoznavanje nerazumljivog svijeta oko sebe. Ako već nijeste, pogledajte dokumentarni film „Life, Animated“ (2016) i saslušajte priču Ovena Saskajnda. Sve će vam biti jasno.
Što se tiče Džafara, stvar je donekle jasnija. Posljednjih godina „Dizni“ sve više pokušava da izbjegne prikazivanje zlikovaca sa deformitetima, kako bi djeca shvatila da se negativci nekada kriju i u izuzetno prijatnim „pakovanjima“, kao i da nijesu rođeni takvi, već postoji objašnjenje, uzročnik njihovog neprihvatljivog ponašanja.
I to je super. Zbog toga nam je Riči i otkrio nešto što originalni crtać nije: dio priče o Džafarovom porijeklu. I on je bio obična lopina, baš kao Aladin. No, za razliku od njega, Džafar nije na vrijeme pobijedio sopstvene komplekse i shvatio da će cijelog života ostati bezvrijedan ako ne postane vrijedan ne u tuđim, nego u sopstvenim očima. I eto nama supersvježe i divne poruke za nove klince koji tek sada otkrivaju „Aladdina“.
No, ni ova ubjedljiva nadgradnja lika ne mijenja činjenicu da zgodnjikavi i za Džafara prilično mladi Marvan Kenzari nema pravo lice niti energiju za ulogu jednog od najstrašnijih Diznijevih negativaca svih vremena. I Džafar i Jago zaslužili su mnogo bolje od onoga što im je dao Gaj Riči.
Ocjena: 6/10
FOTO: imdb.com
