Paradoks „kvaka 22“ poznat je većini, čak i ako nijesu čitali čuveni istoimeni roman Jozefa Helera ili gledali ne tako proslavljeni film Majka Nikolsa iz 1970. godine. Nakon velikog uspjeha antiratne satire, prvi put objavljene 1961, izraz je pustio korijenje u realnost i počeo da se primjenjuje i u svakodnevnoj komunikaciji.
„Kvaka 22“ je, na primjer, situacija u kojoj treba da se prijavite za posao, ali ne možete da ga dobijete – zato što je jedan od glavnih uslova da imate radnog iskustva. Ili, još banalniji primjer: kada imate problem sa internetom i treba da ga prijavite operateru, a da biste to uradili – morate da ispunite onlajn formular.
U suštini, riječ je o bilo kojoj situaciji u kojoj ne možete da dođete do tačke „A“ zbog toga što ste prije toga morali da prođete tačku „B“ koja je uslovljena prethodnim „prisustvom“ na tački „A“.
Težak zalogaj
Nije li „kvaka 22“ savršena metafora za milion životnih situacija, naročito za one koje svakodnevno okreću zupčanike besprizorne i besmislene ratne mašinerije? Kad malo bolje razmislite, malo je romana poput Helerovog koji su toliko bezvremeni, bolno aktuelni i primjenljivi na pogubljene, otuđene i unezvijerene ljude 21. vijeka.
Zbog toga se od Huluove šestodjelne adaptacije „Catch-22“, koja je dostupna i na HBO GO, očekivalo mnogo. Ova mini-serija mogla je da pukne kao bomba u doba Donalda Trampa, Vladimira Putina, Kim Džong Una i ostalih „kvakaša“ modernog doba. Nažalost, štošta je pošlo po zlu od ideje do realizacije autorske ekipe sa Džordžom Klunijem na čelu. Toliko, da ćete tokom gledanja često imati utisak da je pred vama priča iz nekog drugog, davnog, totalno tuđeg vremena – a ne pripovijest o vašem sopstvenom dobu.
Da se razumijemo: Helerov roman je težak zalogaj – i za čitanje i za adaptaciju bilo koje vrste. Riječ je o trijumfu i sadržaja i forme, jer ciklična naracija, gomilanje likova i „konfuzno“ uvezivanje njihovih različitih pogleda na događaje na neki način odslikavaju paradoks „kvake 22“ i tjeraju čitaoca da osjeti težinu najvećih ratnih apsurda.
Klunijev izbor je u tom smislu bio veoma hrabar. No, to ne znači da realizacija nije mogla da bude bolja. Na primjer, makar teoretski nije teško zamisliti scenariste kako dodaju makar jednu ili dvije kvalitetno napisane žene. Njih definitivno fali u Kelerovom djelu, isto kao što u njemu ima mnogo odličnih i potrebnih likova koji su u adaptaciji višak zbog opasnosti od narativne konfuzije. Njih su umjeli da srežu i svedu ih gotovo na trećinu, mogli su razmišljati i o drugim modifikacijama, zar ne?
Racionalni um
Male su šanse da se mini-serija „Catch-22“ dopadne ikome ko je ostrašćeni fan knjige. Samo je pitanje koliko će čitaoci-gledaoci imati razumijevanja za težinu zadatka koji su preuzeli Džordž Kluni kao korežiser, izvršni producent i sporedni glumac, scenaristi Luk Dejvis i Dejvid Mičod i korežiseri Grant Heslov i Elen Kuras. Jedno je sigurno: Helerov roman je klasik za sva vremena, a za ovu seriju, koja je imala potencijala da postane jedna od najvažnijih antiratnih satira ne samo ove godine, već i decenije i vijeka – u najboljem slučaju može se reći da je prosječna.
Vratimo se na početak – glavnom liku Josarijenu (Kristofer Abot – film „It Comes at Night“, serije „Sinner“ i „Girls“) i njegovoj „kvaki 22“. Tačnije, „kvakama“ sa kojima se prestravljeni pilot bombardera, sa svakodnevnim misijama na tlu nacističke Italije tokom Drugog svjetskog rata, susreće svakog dana.
Ona najočiglednija, koju mu i objašnjava dr Daneka (Grant Heslov) odnosi se na njegove gotovo višednevne zahtjeve da ga proglasi ludim i otpravi kući. Simpatični doktor sa brkovima u fazonu Gruča Marksa objašnjava mu da nikako ne može da bude lud ako je dovoljno lucidan da kaže da je poludio.
Ludaci nijesu svjesni stanja sopstvenog uma zato što nijesu racionalni - a on jeste takav. Da bi bio oslobođen službe psihijatar mora da kaže da je lud, a to se neće dogoditi. Josarijan, simboličnog nadimka Joj-Jo (jer ga bacaju naokolo taman poput jo-joa), jednostavno mora da nastavi da leti dok ne ispuni određenu kvotu zadatih misija i dobije vojni otpust.
Poluskuvani likovi
Ostale „kvake“ ne prestaju da se ređaju od prvog do posljednjeg minuta pretvarajući Josarijanov život u čisti pakao. Mladom pilotu mnogo veći neprijatelji od njemačkih jesu američki vojnici i njihova sumanuta, birokratska pravila. Na primjer, pukovnik Katkart (sjajni Kajl Čendler) koji iz dana u dan povećava broj zadatih misija i produžava njegovu agoniju u metalnom dvokrilašu. Ili poručnik Šajsfkof (Kluni), gotovo posjednut željom da konstantno tjera vojnike u savršeni marš.
Šteta je samo što ni jedan ni drugi ne ostavljaju dovoljno snažan utisak, uprkos entuzijazmu glumaca. Ipak je skoro svaka scena izdiranja na nesrećne vojnike postala presmiješna poslije rečenice: „Toliko si ružan, da možeš da prođeš kao moderno umjetničko djelo!“ iz ratnog klasika „Full Metal Jacket“ (Stenli Kjubrik, 1987).
Najupečatljiviji glavešina među njima koji, nažalost, nestaje iz priče previše brzo je major De Koverli (odlični Hju Lori). I gle čuda, on nije toliki problem za Josarijana. Ali, jeste za seriju. Uprkos Lorijevoj sjajnoj energiji koja je savršena za ovakve mješavine crne komedije i drame, simpatični major nije iskorišćen onoliko koliko je mogao da bude.
Poluskuvani su i mnogi sporedni likovi vojnika. Na primjer, Majlo (Danijel Dejvid Stjuart) koji previše brzo počinje da zamara vrlo unosnim a-la-braća-Troter biznisom na ratištu, iako je ovaj koncept u teoriji obećavao sjajne momente komičnog olakšanja. Na nivou skice ostao je i major Major Major Major (Luis Pulman) koji zbog očevog gega sa imenom, srednjim imenom i prezimenom greškom dobija majorski čin.
Istopljeni cinizam
Josarijan je definitivno najbolje izgrađen lik, iako scenaristi imaju velikih problema da ga „uspostave“ na početku. Recimo samo da Abot u startu djeluje kao totalno promašen izbor dok šeta naokolo na silu deklamujući karamazovske solilokvije protiv Boga i vodeći ljubav sa „šefovom“ suprugom. Čini vam se da nema ni lice, ni energiju da iznese tako ciničnog lika. U najboljem slučaju Abot liči na nekog od likova kojeg su napisala braća Koen – a onda ga dala nekom bratu od tetke, netalentovanom studentu režije da ga „ufilmči“.
No, kako vrijeme odmiče, glumac uspijeva da se izbori sa mnogim problemima režije i scenarija i pokaže kako se krune i cinizam i duša čovjeka koji mic po mic, svakog božjeg dana, sve više gubi nadu i vjeru da će ikada napustiti to prokleto, smrću zagađeno mjesto.
Na kraju, u šestoj i najboljoj epizodi koju je režirao Kluni, daruje strpljive gledaoce istinski potresnom transformacijom duha. I to nakon najurnebesnije i najbizarnije, najbolje scene u čitavom serijalu (četiri riječi: Kluni, olovka, prebrojavanje testisa) i jedne od rijetkih epizoda kada ste se od gotovo čaplinovskog početka (i zbog raskerečenog hoda Josarijana i zbog atmosfere) prevrtali od smijeha.
To je možda i najveći problem Klunijeve „Kvake 22“: ta nemogućnost da na pravi način uveže tragične sa komičnim elementima i pokaže da ne postoji veći oksimoron od sintagme „vojna inteligencija“.
Tvrdo srce
Većina fora i apsurdnih situacija ne uspijeva da se „prizemlji“, baš kao razvučeni i loše ispričani vicevi, a katarzični dramski momenti potkopani su režijom i scenarijom koji toliko idu na sigurno, da postaju izvor beskrajne iritacije. Žalosno je to... Jer, kada ovakav humor nije potcrtan dovoljno ubjedljivim prelazom u tragediju mnogi gledaoci smetnuće s uma poentu i Helerovog djela i ove serije i svih antiratnih satira: u ratovima najviše ginu djeca. Ako ne gledaocima, onda su makar njima Kluni i ekipa bili dužni angažovanu i vrcavu crnohumornu seriju o besmislu rata.
„Catch-22“ je oličenje projekta koji je lijepo snimljen i pojačan izuzetnom glumačkom ekipom, ali je suštinski prazan. Najveći rizik koji preuzimaju Kluni i ekipa je soundtrack pun laganih, lepršavih džezi melodija – a ni one im se ne isplate baš u svim situacijama.
Nažalost, ova mini-serija oličenje je Klunijeve posljednje faze bez ikakovog osjećaja za „dodir“ u kojoj je snimio „Suburbicon“ (2018) i „The Monuments Men“ (2014) – idejno vrlo zanimljive, ali u praksi katastrofalno promašene filmove. Helerova „Kvaka 22“ još ima da čeka pravog avijatičara, onog koji će znati i umjeti da zakuca bombardere njegovih riječi pravo u otvrdnulo srce 21. vijeka.
Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
FOTO: imdb.com
