Piše:
Marija Ivanović-Nikičević
Ne moramo da idemo dalje od 2017. godine i filma „Kingsman: The Golden Circle“ da bismo zaključili da je Elton Džon velika faca. Njegova kitnjasta, samoparodirajuća, pobiješnjela epizodna uloga mnogo je rekla o tome što misli o sopstvenoj zaostavštini, kakve ga priče zabavljaju i najviše od svega - koliko mu je užasno bitno da vam se dopadne.
Drugi dio „Kingsmana“ naizgled nema nikakve, ali i te kako ima veze sa Eltonovom kvazibiografijom „Rocketman“.
Muzička fantazija u režiji Dekstera Flečera šljokičava je, samouvjerena i prokleto teatralna - baš kao i njena glavna zvijezda koju iznenađujuće vješto igra Taron Edžerton. Toliko, da će vam djelovati smiješno prvobitna zamisao da u đavolji kostim jedne od najvećih pop ikona uskoči Tom Hardi, Džejms Mekavoj ili Džastin Timberlejk (Eltonov prijedlog).
Lična karta
Poređenje filma „Rocketman“ sa prošlogodišnjim hitom „Bohemian Rhapsody“ je nezahvalno, ali nameće se iz više razloga. Prvo, režiju potpisuje isti čovjek. Tačnije, Flečerovo ime ne stoji ispod biografije Fredija Merkjurija, ali fakat je da su režiserska prekrajanja pripala njemu nakon što je Brajan Singer dobio otkaz. Uostalom, potpisan je kao producent. Dakle, i te kako je imao udjela u osmišljavanju tragično loše priče o Merkjuriju.
Drugo, oba filma bave se usponom, padom i vaskrsenjem obožavane rokenrol zvijezde, besmrtnika većeg od života, grešnog i nesavršenog - ali moćnog i nepobjedivog simbola jedne ere.
I treće, možda čak i najvažnije – obje priče su na neki način oblikovane seksualnim identitetom subjekta. Nakon što je u filmu „Bohemian Rhapsody“ Merkjurijev homoseksualni izbor gurnut ispod tepiha i prekriven debelom oznakom „PG-13“, gledaoci su se pitali hoće li i Eltonov gej identitet biti tretiran slično – pored njega živog i zdravog, i to u ulozi filmskog producenta u 73. godini.
Sada kada je „Rocketman“ stigao u bioskope, biće vam dovoljno samo nekoliko uvodnih minuta dvočasovne priče da shvatite da bi ovaj film mogao da pojede „Bohemian Rhapsody“ za doručak. Daleko od toga da Flečerovo novo ostvarenje nema mana, ima ih – i te kako. No, za razliku od „Bohemian Rhapsody“, „Rocketman“ jeste lična karta čovjeka o kojem govori – a to je najvažniji i prvi i osnovni uslov koji mora da ispuni bilo koja filmska (kvazi)biografija.
Galop emocija
„Rocketman“ pravi iskorak iz klasične, očekivane jednolinijske biografije dok priča o Eltonovim prvim koracima, žalosnom odnosu sa roditeljima, uspjehu, talentu, zavisnostima, ljubavima, patnji i putu samospoznanja.
Opis na posteru: „Zasnovano na istinitoj fantaziji.“ nikada nije djelovao tačnije. Jer, ovo je film sa glavom u oblacima, sa gomilom mjuzikl sekvenci, sa glavnim likom koji pušta emocije da galopiraju pred vama ne stideći se ničega, baš poput junaka iz neke od Diznijevih fantazija.
Kao mjuzikl „Rocketman“ je dovoljno zabavan da vam skrene pažnju sa toga koliko je zapravo udvarački. Koliko je Eltonu falilo i koliko mu i dan-danas nedostaje ljubavi. I koliko mu je potrebna baš vaša ljubav da bi se osjećao kao raketa...
U tom smislu Flečerov film donosi jednu od najiskrenijih priča o velikim zvijezdama, iako smo formulu pada u alkohol, droge i besmisleni seks zbog nedostatka očeve i majčine ljubavi vidjeli ko zna koliko puta u istoriji sedme umjetnosti. Iskrena je – ne kada je riječ o činjenicama (svašta je ovdje pobrkano i prilagođeno dramaturgiji, od godina kada su objavljene pojedine pjesme, do lažne informacije da je Elton dodao „Džon“ na umjetničko ime po uzoru na Lenona), već kad se radi o emocijama, stanju uma, željama, zabludama glavnog junaka.
„Rocketman“ nije ni dokumentarac, ni klasična biografija. Ovo je slika Eltona Džona – a ne njegov odraz u ogledalu. Ovo je parče njegovog života onakvog kakvog ga vidi on, svjestan da u tuđim očima nekada izgleda kao božanstvo, a nekad kao obična kučka, razmažena kraljica, preosjetljiva mukica, drama na dvije noge.
Karaoke mašina
Zahvaljujući takvom pristupu ni na trenutak ne sumnjate u iskrenost „Rocketmana“. Dok gledate Eltona kako prelazi iz jednog u drugo šljokičasto odijelo, vrcka i pleše ulicama, udara po dirkama – prožima vas talas neopisive euforije.
Osjećate se baš kao i američka publika na njegovom prvom nastupu u „Trubaduru“ kada je, sa isusovski podignutim, lebdećim nogama u vazduhu, odsvirao „Crocodile Rock“. Levitirate, pjeva vam se, noge se odlepljuju od zemlje. Ne možete da povjerujete koliko je dobar.
I tada znate... Tu, pred vama – to je Elton Džon. Jednostavno ga ne možete ni zamisliti, ni voljeti drugačijeg. E, tako se rokaju prave rokenrol priče. To je najveće Flečerovo postignuće za kojim je takođe tragao, ali mu se nije ni primakao u oskarovskom filmu „Bohemian Rhapsody“.
Naravno, za taj „specijalni efekat“ djelimično je kriv i ubjedljivi Edžerton, karaoke mašina koja je otpjevala sve pjesme trudeći se da ne imitira Eltona, nego da „samo“ izgleda poput njega. To je odličan pristup koji mu neće donijeti Oskara (Akademija mnogo više voli „skidače“, puke imitatore), ali koji pravi bitnu razliku između karikature i ubjedljivog lika.
Najseksi prizor
Dio krivice za glumačku ubjedljivost pripada i Ričardu Madenu koji je odigrao Eltonovog menadžera i okrutnog ljubavnika Džona Madena. Ko bi rekao da će ljubljenje, svađe, pomirenja i gej seks jednog Roba Starka i Eltona Džona biti upamćeni kao neki od najseksi prizora koje smo vidjeli na velikom platnu ove filmske godine?
Nažalost, tu je kraj svemu dobrom u vezi sa „Rocketmanom“. Nije to malo dobrog, posebno u poređenju sa „Bohemian Rhapsody“, ali fakat je da su neki detalji mogli da budu mnogo bolji. Ili jednostavno – da budu pomenuti.
Na primjer, Eltonovi roditelji zaista izgledaju kao demoni u njegovoj glavi, ali nijesu morali da budu poprostačeni i demonizovani i na velikom platnu. Njihovi motivi ostali su nerazjašnjeni, a jedan od najzanimljivijih slojeva filma – Eltonov odnos sa tekstopiscem i najboljim drugom Bernijem Taupinom mogao je da dobije mnogo više prostora.
Čekajući rapsodiju
Eltonova supruga „potrajala“ je svega minut i po na velikom platnu, a Pol Bakmaster, aranžer preminuo 2017. godine, ključan za zvuk mnogih Eltonovih pjesama – nije ni pomenut. Nema traga ni od princeze Dajane, ni od priča koje su ga pratile godinama, poput onog majčinog 90. rođendana kada nije pričao sa njom, pa je unajmila njegovog imitatora da dođe na zabavu...
No, element najneshvatljiviji od svih jeste - „eksplicitni“ gej seks. Zar je to taj seks zbog kojeg je film zabranjen u Rusiji, a Paramount se ponosi njime kao prva velika kuća koja je odobrila takav „R“ prizor?
Da se ne lažemo, Maden i Edžerton naelektrisali su milione i homo i heteroseksualaca samo poljupcima, eksplicitnost im nije uopšte bila potrebna. Opet, teško je ne zavrtjeti glavom na takve izbore kad Eltonov lik u filmu i sam kaže da je „poje*ao sve što hoda i probao svaku drogu koju možete da zamislite“. I dalje nam samo ostaje da zamišljamo kako bi prava boemska rapsodija jedne rokenrol zvijezde izgledala da njena biografija padne u ruku osobe koja je hrabra kao, na primjer, Saša Baron Koen...
„Rocketman“ je daleko bolji od „Bohemian Rhapsody“, ali i daleko gori od muzičko-filmskih klasika „Walk the Line“ i „Ray“. Ako ne očekujete raketni let nebu pod oblake, nećete se razočarati. Ovaj avion zna da zakašljuca dok prelijeće preko često previše poznatih predjela, ali neće vas ostaviti nezadovoljne, gladne i žedne na kraju putovanja. Baš kao što vas takve nikada nije ostavila muzika Eltona Džona.
Ocjena: 7/10
Režija: Dekster Flečer Uloge: Taron Edžerton, Ričard Maden, Džejmi Bel, Brus Dalas Hauard Trajanje: 121 min
FOTO: imdb.com / ew.com/ youtube.com
