Cvijeće je odigralo neke od najnevjerovatnijih uloga na velikom platnu uveličajući mnoge kultne scene i likove. Uzmimo, na primjer, „The Last Tango in Paris“ (Bernardo Bertoluči, 1972) i potresnu scenu u kojoj lik Marlona Branda briše šminku sa lica umrle supruge laticama cvijeća koje okružuje njen kovčeg. Zatim, beznadežno romantično udvaranje uz „asistrenciju“ jarko žutih narcisa u Bartonovoj divoti „Big Fish“ (2003) sa Ijanom Mekgregorom. Ili umornu Doroti, usnulu u polju krv-crvenih makova u klasiku „Wizard of Oz“ (Viktor Fleming, 1939).
Čak su se i domaći kinematografi pobrinuli da obesmrte cvijeće na velikom platnu: sjetimo se samo Šijanovog urnebesnog „Davitelja protiv davitelja“ (1984), neponovljivog Taška Načića i rečenice: „Ko ne voli karanfile ne treba ni da živi!“
No, među svim tim filmskim cvijećem glavnu riječ oduvijek su vodile ruže - i to najčešće crvene. Prisjetimo se 12 najboljih rola koje su ove kraljice cvijeća otplesale na velikom platnu uoči 12. juna i njihovog nedovoljno (pro)slavljenog praznika - Dana crvenih ruža.
Gola požuda
Kad bi vas neko pitao da navedete neku filmsku scenu sa crvenim ružama, male su šanse da ne biste pomislili na Oskarom nagrađeni film „American Beauty“ (Sem Mendez, 1999) i privlačnu Menu Suvari koja pliva u crvenim laticama. Engleski režiser pronašao je jasan i savršen način da prikaže golu požudu Lestera Burnama (Kevin Spejsi). Možda i previše jasan.
Krhka dama
Ruže su odigrale zanimljivu kratku ulogu i u Hičkokovom klasiku „Vertigo“ (1958). Priča o bivšem detektivu (Džejms Stjuart) koji je unajmljen da prati čudnjikavu Madelen (Kim Novak) nesumnjivo je jedna od najboljih koje je snimio. Hičkok je „unajmio“ buket ruža ne bi li naglasio krhkost karakternih osobina neobične glavne junkainje, naročito kroz scenu u kojoj Madelen kida latice i baca ih u vodu.
Linčov kontrast
Samo Dejvidu Linču može da padne na pamet da turbulentni film poput masterpisa „Blue Velvet“ (1986) otvori crvenim ružama uvijenim oko bijele tarabe – idiličnom slikom tipične američke ulice. Nije li ovakva uvertira poslužila kao fenomenalan kontrast haosu koji je uslijedio? Linčove lekcije o simbolima uvijek su dobrodošle.
Začarani princ
Svjetlucava crvenoružičasta ruža iz Diznijevog animiranog klasika „Beauty and the Beast“ (1991) jedan je od najpoznatijih i najljepših cvjetova u istoriji sedme umjetnosti. Kompozitor Alan Menken obesmrtio ju je magičnom glavnom temom koja vas svakog puta kada je čujete automatski odnosi u hladni zamak slomljenog, očajnog, začaranog princa i sjeća na pitanje iz prologa: „Zar bi neko ikada ikada mogao da nauči da voli jednu zvijer?“
Unikatna prijateljica
Kad smo već kod kraljevića i ruža... Ko bi mogao da zaboravi predivni razgovor Malog princa i njegove unikatne prijateljice u slatkoj stop-animaciji „Le Petit Prince“ (Mark Ozborn, 2015)?
Gospodarica kupa
Kao najveća mrziteljka bijelih ruža u istoriji ostaće upamćena kraljevska gospodarica kupa iz romana „Alice in Wonderland“. U moru filmskih adaptacija čuvenog djela Luisa Kerola najviše se ističu istoimena Diznijeva animacija i igrano ostvarenje iz 2010. u režiji Tima Bartona. Jedna od najprepoznatljivijih scena iz oba filma jeste ona u kojoj Alisa farba bijele ruže u crveno. Zbog čega? Zato što tako voli Kraljica srca!
Uporni udvarač
Posljednji, ali ne i najmanje važni animirani stvor na listi koji je ušetao pravo u istoriju sa crvenom ružom među zubima jeste – jedan i jedini Pepé Le Pew, kod nas poznatiji kao Pepe Le Tvor. Uporni crno-bijeli „smarač“, osuđen da njegove mačkice vječito bježe od njega, obezbijedio nam je neke od najsmjehotresnijih udvaračkih epizoda u istoriji sedme umjetnosti i malih ekrana.
Gir na stepenicama
Za razliku od Pepea, lik kojeg u problematičnoj romantičnoj drami „Shall We Dance“ (Piter Čelsom, 2004) igra Ričard Gir – ima tu sreću da sve dame padaju na tjeme čim ga vide. To, naravno, nije previše po volji dami koju je oženio (neodoljiva Suzan Sarandon). Tako i stižemo do jedne od najpamtljivijih i najsladunjavijih scena zbog koje generacije i generacije žena režu vene uzduž i poprijeko: one u kojoj Gir stoji na pokretnim stepenicama sa ružom iznenađenjem za suprugu, dok njene koleginice padaju u nesvijest od slatkoće.
Znak karaktera
Pomalo zaboravljeno ostvarenje „Written on the Wind“ (Daglas Sirk, 1956), koje je uticalo na režiserski stil fenomenalnog Rajnera Vernera Fasbindera, tipičan je primjer filma u kojem je cvijeće odigralo ulogu gradinara karaktera. Kadrovi ruža u tom filmskom periodu odslikavali su ličnosti glavnih junakinja, naglašavajući njihovu krhkost ili pak snagu. U ostvarenju „Written on the Wind“ buketi crvenih ruža simbolično pojačavaju nestalnost Lusi (Loren Bekol), koja mijenja emotivne „pozicije“ nekoliko puta.
Simbol smrti
Zahvaljujući tandemu Vačovski australijanski režiser Džejms Mektig uspio je da izvede fenomenalan debi „V for Vendetta“ (2005). Njihov koncizan scenario predočen je u kvalitetan distopijski triler u kojem ruža predstavlja aluziju na smrt. Nezaboravni V. (Hugo Viving) „dijeli“ crvene cvjetove svima koje mora da ubije, a na kraju filma je pokriven tim istim ružama.
Bračni rat
Majkl Daglas i Ketlin Tarner izgradili su jednu od najčvršćih parabola o otrovnom braku u crnoj komediji „The War of the Roses“ (Deni Devito, 1989). Njihov razvod prikazan je kroz interesantnu paralelu sa jednim od najčuvenijih građanskih ratova u 15. vijeku u Engleskoj, po kojem je film i dobio naziv.
Građanin Kejn
Pupoljak ruže iz klasika „Citizen Kane“ (Orson Vels, 1941) možda nije crven, ali zaslužio je da zatvori ovu listu kao jedna od najvećih misterija ovog remek djela, a možda i čitave istorije filmske umjetnosti. Milioni i milioni redova ispisani su o riječi „rosebud“ – a ipak, njena zagonetnost nije ni za mrvicu manja. U tome i jeste suština najvećih djela: vječno se pitati, naslućivati, pogađati i razmišljati - a nikad ne otkriti da postoji samo jedan tačan odgovor. Jer, Vels je dobro znao da takvi ne postoje... L. MURSELJEVIĆ
M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
Latice od tinte
Ružama nijesu posvećivali samo pjesme, već i vrhunske albume. Slavni Elvis Kostelo zbog jedne od njih želio je prvi i jedini put da potpiše 13. album „Mighty Like a Rose“ pravim imenom - Deklan Mekmanus. Producenti mu to ipak nijesu dozvolili.
Ružin trn znao je da zagrebe svakoga ko je učio prvo francusko, grleno „r“ od „La Vie en rose“ Edit Pjaf. Pravi prevod evropskog pop standarda četrdesetih ipak nije „Život ruže“, već „Život u ružičastom“. Edit bi progledala onda kad bi se gubila u zagrljaju i tihim riječima čovjeka kojeg voli. I drhtala, svjesna da nema trna kojim bi se odbranila od tog osjećaja.
Najdelikatniji miris modernog popa, neka oprosti gospodin Sting, ipak dolazi iz Silovog vrta. „Kiss from a Rose“ londonski džentlmen soula napisao je pola decenije prije prvog albuma. I bio toliko nezadovoljan, da je prvu demo kasetu sa tekstom i melodijom razbio o zid, te 1987. godine! Proslavila ga je tek 1995. i pružila nezaboravan ton nepravedno potcijenjenom filmu „Batman Forever“ sa Valom Kilmerom, Džimom Kerijem i Nikol Kidmen.
U pjesmi „The Last Living Rose“ Pi Džej Harvi pomalo cinično žali za cvjetanjem pod srebrnom mjesečinom, tamo kod pijanih dokova Temze. Lenard Koen svojoj dalekoj čežnji piše rascvjetala pisma i sjeća je se sa ružom stisnutom među zubima u „Famous Blue Raincoat“. Jednoj divljoj ruži Nik Kejv šaputao je da sve što je lijepo mora da umre u „Where the Wild Roses Grow“...
Ipak, nijedna nije toliko dragocjena kao ona sa laticama vječno upisanim tintom, na koži nekih prostih, ubogih grešnika plave kragne i poganog jezika. „Rose Tattoo“ pankera Dropkick Murphys mami teškim, prodornim mirisom jednog starog i iskrenog Bostona koji polako nestaje. S. STAMENIĆ
FOTO: pinterest.com / tor.com / imdb.com / youtube.com / pinterest.com
