Manastirski kompleks na ostrvu Beška, na Skadarskom jezeru, u fokusu je i ovog nastavka studije arhitekte Miodraga Miška Dragovog Bajkovića - „Devastiranje (bestraganje) crnogorskijeh manastirah“, koji ukazuje kako je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori devastirala naše sakralno nasljeđe.
Ajde da su barem svakoji postojeći obrađeni kamen i prekrivnu kamenu ploču povrh zvonika, kad su razmicali-skidali - numerički označili i, nakon armirano-betonskih bajagi „neophodnih intervencija“, ponovo vrnuli tačno đe im je bilo mjesto (mada ni to nikako ne priznajem nit prihvatam), pa da rečemo da su - naručiociinvestitori, korisnice-stanovnice manastira, statičar (bilo ga je), projektant ( jedan „stručnjak“ je i taj novi izgled kampanjela mora stavit na papir) i majstori-izvođači - bili žnaveni i, naravno, prije i povrh svega - teke ićno „dobronamjerni“, dok spominjat čak nivo etike do struke (za pojedine pobrojane „neimare“), ovđe bi s moje strane bilo vrlo neumjesno, jer nijesu zaslužili da uz njih takve ide - uzvišena etika.
Krši
Nijesu ni svi nekadašnji krši vrnuti, nit su vrnuti krši vrnuti na isto mjesto, nit je isti broj redova krša(h) u visini okana na preslicu ka nakon rekonstrukcije iz 1966. godine, nit su prekrivne kamene ploče povrh zvonika na svoje mjesto položene, nit je ugao novijeh ploča povrh zvonika isti ka priđe, ...!
A i da jes - uz vaskoliko „švajcarski“ pedantno označavanje, svakoji kamen s najvišom pažnjom i stručnošću vrnut „na svoje mjesto“ na zvoniku, koji je, iznovice naglašavam - bez ičesove preše, na ovakovi priđe opisani način - uopšte tican: - ne bi to više bio oni kamen, koji su one nekoje majstorske ruke - u smiraj nekojeg septembarskog dana pri kraju XIV stoljeća, dok je kiša polako i pomalo počinjala naodit – „baš tu i tako počinule-ugradile“; - nit bi to više bio ni oni kamen, koji su one nekoje majstorske ruke - u osvit nekojeg aprilskog dana pri kraju XIV stoljeća, dok se s one bande jezera, poviše albanskih planina, širilo jutarnje rumenilo na istoku – „baš tu i tako počinule-ugradile“.
Crkva Presvete Bogorodice
Na Crkvi Presvete Bogorodice su improvizovano, bez oslonca na materijalne ostatke, dokumentaciju i tradicionalna iskustva, dograđeni bočni paraklisi sa apsidama nad ostacima boč- y Znači, sve je na otoku Beška: izgrađeno, dograđeno, nadgrađeno, popravljeno, prepravljeno, „sanirano i obnovljeno“ - bez saglasnosti službe zaštite i sprovedene zakonske procedure nih brodova prvobitne crkve i nova priprata nad temeljima nekadašnjeg trijema, pri čemu su uništeni stariji kulturni slojevi, koji su bili izvor podataka o izgledu crkve, tehnikama zidanja i genezi građevine. Izgradnjom svoje zadužbine, na ostacima romaničke trobrodne bazilike Bodina Vojislavljevića - jasno je da Jelena Balšić nije imala namjeru da prvobitnu baziliku obnovi i rekonstruiše.
O tome sve očigledno śedoči, a ponajviše to što se gabarit jednobrodne crkve iz 1439. godine, u tlocrtu ne poklapa sa starijom crkvom u dijelu oltarske apside (apsida nekadašnjeg centralnog-središnjeg broda bazilike bila je veća od ponovo izgrađene), ka i to što na mjestu bočnih brodova i u zapadnom dijelu, dograđene strukture iz sredine XV stoljeća - nemaju odlike djelova bazilike. Zato je SPC nad vaskolikom postojećom-zatečenom arhitekturom „obavila rekonstrukciju - na svoj način“! U struci (pomeđu ostalijeh) postoji pravilo: da se prilikom rekonstrukcije građevina (crkava, srednjevjekovnih dvoraca, itd.) ide toliko daleko u prošlost, to jes, u stare strukture i slojeve - dok se gođ ima dovoljno opipljivih-pouzdanih materijalnih podataka-dokaza, uz teorijska i teoretska saznanja i pretpostavke - za vjerodostojnu rekonstrukciju istih i zaokruživanje cjeline ili segmenata.
Što će mi ova moja vaskolika u potonjih par pasusa upravo ispričana (dozvolite da metnem) akademska priča, kad na Bešku: U zli čas samo banu „crnomantijaška ekipa“ (uz svesrdnu „hrišćansku“ podršku i „tehničku“ pomoć militantne „uniformisane ekipe“), skupljena s konca i konopca i Bog ve pita kakvog pedigrea - i ovu crnogorsku svetinju a Balšića, što se veli, muku, jednostavno - na svoj način vandalski „prekroji“!
Glede na fundamentalni ovđe „izvedeni-sprovedeni“ graditeljski zločin i kulturocid, skoro da je nevažno spominjat, ali ipak, da i ovđe ostane slijed: zidanje dograđenih partija izvedeno je nestručno - kao i rješenje krovnih ravni - obrada zone oko otvora za vrata i okna - formiranje krovnih vijenaca - obrada spojnica. Biće da im se silno forcalo da što priđe obave rabotu, a i građeno je zisto sumalo „majstorske vještine i žnavenosti“.
Na krovu je postavljen krovni prekrivač od bakarnog lima preko cementne podloge, koja je izvedena u obnovi 1966. godine. Na prozorskim otvorima ugrađene su mašinski obrađene mermerne tranzene (tranzena: kameni dekorativni elemenat postavljen u oknima), koje, ka takve i nijesu „baš“ ovdašnja tradicija. U interijeru je izvedena nova oltarska pregrada - mašinski obrađen kameni ikonostas sa reprodukcijama ikona bez umjetničke vrijednosti. Učinjeno neću dalje posebice opisivat, jer fotografije dovoljno zbore. Za razliku od crkve Svetog Đorđa, đe ništa od nekadašnjeg fresko-slikarstva nije ostalo, ovđe su od starog živopisa danas u oltarskoj apsidi sačuvani fragmenti, na kojima se ne razaznaje sadržaj. Ka i crkva Svetog Đorđa i ova će crkvica, siguran sam - bit „piturana“.
Biser
Đurđevu crkvu sam nazva draguljem, a Jeleninu crkvu, od kad su je moje oči prvi put viđele, doživljavam ka „biser na Jezeru“. Dozvoliću sebi da opišem moj sadašnji doživljaj iste, iako neće biti iskazano rječnikom arhitekture (ili arhitekte): Ova novonastala i sklepana građevina očajnih proporcija, forme i detalja, me podśeća na ogromnu i nezgrapnu „žabu krastaču nad Jezerom“.
Svuđ po Crnoj Gori đe „tamo oni“ stignu (pa i na ove dvije crkve) natakare mermerne, dobro bijele krstove (đe ih je bilo i đe ih nije bilo), koji se štancuju u nečesovoj radionici po nacrtima čiji se oblikovno-likovni uzori nalaze vanka Crne Gore. Krstovi povrh naših starih crkava su većinom bili metalni i lijepih-elegantnih proporcija. Malo im je bilo što su sve u čem su uložili i česa su se dofatili - nagrdili, no su i krst, postavljen navrh zvonika 2004. godine (prilikom sanacije preslice, koja je bila pala prije 20-tak godina) - zamijenili. To je bio jedan jedini detalj na ovom vaskolikom manastirskom kompleksu obnovljen u skladu sa projektnom dokumentacijom RZZSK.
Ali, kontali su - da im nije bio dovoljno „tamo njihov“, pa su ga sporad forme, proporcija i „simbola“ - brže-bolje „skrajnuli“. Vala ni ovi krst ne moga od „tamo njih“ - skapulat. Jedanak su ugrabili da i postolje krsta i cijele one središnje (kose) i bočne (ravne) kamene djelove povrh preslice – „za svakoji slučaj malo preslože“ i promijene izgled samog završetka zvonika. Znači, sve je na otoku Beška: izgrađeno, dograđeno, nadgrađeno, popravljeno, prepravljeno, „sanirano i obnovljeno“ - bez saglasnosti službe zaštite i sprovedene zakonske procedure. Nereverzibilnim ovđe sprovedenim radovima trajno su oštećeni ili (najvišijem dijelom) u potpunosti uništeni izvorni materijalni ostaci, čime je uništen integritet dobra kulture i nepovratno izgubljeni slojevi crnogorske kulture.
Kulturocid
Ovako se - bez poštovanja, bez razumijevanja, bez ośećaja i krvnički „čereči, raskuba i prekraja“ samo tuđe - koje je bez muke i/ili na prijevaru krvoločno stečeno-oteto, a kojem „po svakoju cijenu“ treba dat-nametnut svoj pečat, što u konkretnom slučaju znači: Unijet srednjevjekovni mrak u današnji sunčani Mediteran, koji je, po prirodi stvari i u svojoj uzvišenosti, zagledan u samog sebe i dovoljan samom sebi, i koji je, sporad toga – „neoprezan“ i ne brenuje opasnosti koje iza (našeg śevernog) kantuna ne patišu bečat i prežat od strane onijeh nekad - poraženih, tlačenih, obezglavljenih, obezgaćenih, isfrustriranih - pa naprečac (kad im je „moglo bit“ i uz buljuk ovdašnjih kvislinga) - agresivnih, primitivnih, bijesnih, oholih i zluradih! Drugi (civilizovani) narodi, ka zjenicu oka svojeg, čuvaju i štite svakoji krš na krš iz svoje prošlosti i dobro paze, ka da vrše operaciju te zjenice, kako će, ako treba, skinut kaltu (malter) sa toga krša.
To je tako u normalnim državama i kod naroda đe je procenat kvislinga jednocifren broj (ako ih uopšte ima - kad su dobra nacionalne kulture u pitanje), ali pri nas ima pričina (uzrok) tome što i ovđe nije ka kod drugijeh: Na Cetinje stoluje oni nepomenik i nekrst, a u Titogradu stoluju 3-4 nevolje, koje 2-3 desetljeća vode ovu ubogu Crnu Goru, ne čineći ono što im je bila državnička obaveza - i - nacionalna dužnost, a to je - da sprovode zakone - i - zaštite dobra crnogorske kulture, svima im, a sve taman spram njihovijeh „zasluga(h)“ - crn obraz osta zadovijek! Minimum što zaslužuju da im javno u pisanoj formi prozborim jes ovako, jer da su šćeli imali bi ponata(h) „odbranit i zaštitit“ ovi i druge crnogorske manastire i crkve. Zato, neka se potave, jer su - sporad svoje „političke odluke“ da se ogriješe o zakone i Ustav Crne Gore (koji su ih jasno obavezivali), to jes - svojim žmurenjem i nečinjenjem i tijem davanjem podrške zduhi i vandalima iz SPC, doveli do nesagledivih i nepopravljivih pošljedica - sušto su, istom, zaslužili da završe na sud!
Bilo bi mi najvolije i iskreno se nadam da će ovo što pišem, pomeđu ostalog, doneklen poslužit budućim pokoljenjima da znavaju i nikad ne pozabezaborave (ili barem ne - do ure udesne): Ko su „glavni i odgovorni krivci“ uništenja crnogorske sakralne arhitekture - nacionalnog blaga kulture i duhovnosti i, usljed toga, uspostavljanja kulturološke okupacije do kulturocida, što će, uz mentalnu kolonizaciju Crne Gore - dovest do nestanka ove države i nas Crnogoracah!!! Eto, što se učinje i što se čini, svuđe i po vaskolikoj Crnoj Gori, od najznačajnijeg - medijalnog - dijela nacionalne kulture, a lokalitet Beška ( jedan od duhovnih, kulturnih, političkih i istorijskih centara balšićke Zete) - pośedovao je materijalne dokaze za skoro milenijum naše kulturne istorije. Niđe ništa više nije isto ka negda i više nikad neće i ne može bit!
