- Samo je jedan „Hamlet“, mislim, bio u Crnoj Gori prije ovog i to u režiji Sloba Milatovića. Ne znam čija je produkcija bila, ali znam da ga je igrao Žarko Laušević. Glumac iz moje ulice. Eto nekoliko koincidencija – iz iste ulice dva glumca, dva Hamleta i dva Cetinjanina – kazao je Otašević na početku razgovora za Pobjedu.
POBJEDA: „Hamlet“ važi za najznačajniji dramski komad svih vremena. Kako je onda naći se u naslovnoj ulozi, u tom, kako kažu, najvećem glumačkom izazovu, a nekima i nedostižnom snu?
OTAŠEVIĆ: Šekspira volim da čitam. Ne znam volim li da ga igram. Više uživam kao čitalac da pratim njegove intrigantne i višeslojne priče, ali mi je za igru jako težak. Možda sam jedan od rijetkih glumaca koji vam neće reći da mu je san uloga u Šekspirovom komadu. Pa, čak ni uloga Hamleta.
POBJEDA: Zbog čega?
OTAŠEVIĆ: Hamlet je izazovan jer je nemjerljivo mnogo načina tumačenja tog lika, u zavisnosti od režije, koncepta... na kraju krajeva i od stava glumca koji ga iznosi na scenu. „Hamlet“ može svašta. Nije bez razloga vanvremensko remek djelo. S druge strane, kod Šekspira sve je toliko otvoreno da me i plaši. Hamlet je poseban. I zanimljiv i težak za proživjeti ga na sceni. Treba oživjeti tu paletu emocija i u sebi. Veliki je to i kompleksan zadatak.
POBJEDA: Kakav je koncept čitanja „Hamleta“ u rediteljskoj vizuri Ane Vukotić?
OTAŠEVIĆ: Ispričaćemo, naravno, Hamletovu priču, ali politički kontekst je polazna tačka od koje smo krenuli. Naša adaptacija „Hamleta“ malo je sažetija u odnosu na original. Ostala je samo suština. Potrudili smo se da predstava ima dobar ritam bez imalo, uslovno rečeno, praznog hoda. Još na početku procesa znali smo da ga moramo uraditi tako da publiku ne pustimo da diše, ma, ni da trepne dok traje predstava, a da ujedno na scenu donesemo i duh vremena u kome živimo, kako bismo još bolje komunicirali. Za sve ovo, publici treba ponuditi čistu esenciju djela. Ni manje, ni više.
POBJEDA: Ko je Vaš Hamlet?
OTAŠEVIĆ: Iako smo se uhvatili političkog konteksta, moj Hamlet je samo čovjek. Predstavićemo ga, dakle, kao čovjeka protiv kojeg je sve. Za njega, sve je mišolovka. A to – sve, jeste cijeli sistem koji spontano dovodi do onog stanja - ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. S tim što im se Hamlet pridružuje svjesno i na momente. Lomi se i muči, najlakše bi mu bilo da se ubije, ali ako to uradi gori je od njih, jer samoubistvo je grijeh. S druge strane, ako ubije isti je kao oni. Naše je pitanje kako da bilo šta uradi a da ostane čist i dobar... da ostane čovjek među zvijerima. Nikako. Da umre. Pravdu dobija jedino smrću.
POBJEDA: I je li to ono mjeste gdje, zapravo, pravite kopču Šekspirovog djela sa ludilima 21. vijeka?
OTAŠEVIĆ: Šekspir je, između ostalog, genijalan i zbog toga što njegova djela imaju aktuelan ton u svakom vremenu. Dvor iz njegove drame može biti zgrada Vlade i priča odmah funkcioniše u vremenu sadašnjem. S druge strane, danas ljudi ubijaju i više i lakše nego u Šekspirovo doba. Do te mjere da smo oguglali na vijesti o ubistima. Zar ne, čudno bi nam bilo da ih nema.
Hamlet jeste priča o krajnostima, ali s druge strane postavlja neka pitanja na koja i četiri vijeka kasnije nema odgovora.
POBJEDA: Koje su to onda hamletovske dileme danas na snazi? Na što se sve u ovom šizofrenom dobu odnosi ono čuveno - biti ili ne biti?
OTAŠEVIĆ: Toliko puta sam čuo tu repliku, ali nikad do ovog procesa nisam razmišljao što ona zapravo sve može da znači. Sada mi dođe da je na sceni izgovorim milion puta dok ne poludimo i ja i publika. Pojednostavljeno, krajnja dilema danas se svodi na - biti fukara ili ne biti fukara. Fukara bolje prolazi. Ako nijesi fukara gore ćeš proći, ali mirnije ćeš zaspati. Što se tiče mladih ljudi, čini mi se da je danas i ovdje njihova dilema - otići u politiku ili ostati van nje. Strašno mi je čudno kad vidim da mladi odlaze u političare, ali valjda se i to mora nekad početi. A u Crnoj Gori, takvo je vrijeme da je dilema upravo - biti ili ne biti. Izabereš jedno od to dvoje. Da budeš ili da te nema.
GRANICE SU SAMO U GLAVAMA
POBJEDA: Iz ugla glumca koji regionalno poznat, kako bi glasio Vaš savjet mladim kolegama koji tek krče puteve karijere u ovoj profesiji?
OTAŠEVIĆ: Da rade, vjeruju i shvate da granice ne postoje. Granice su samo u glavama. Ili tamo gdje ih mi stavimo. Kad razbijemo tu barijeru sve je lakše. Neko će možda reći – lako je njemu sad da priča. Možda mi i jeste sad lako, ali nije bilo kada sam sa 22-23 godine prvi put noćio sam u Zagrebu, snimao seriju, bez ikog koga poznajem.
Znam da će zvučati kao opšte mjesto - ali zbilja treba da vjeruju da može da im se desi uloga i da istraju. Možda sam ja imao malo sreće, ali sigurno nijesam sjedio i čekao da mi dođu uloge.
Do sada sam odradio oko 200 kastinga i od toga dobio ovoliko koliko sam dobio uloga. Znači, nije meni svaka sjekira u med pala. Upala je svaka petnaesta ili dvadeseta. E, ta koja je „upala u med“, ja sam je izvadio i uzeo s njom da cijepam iz sve snage. Jedino tako može.
POBJEDA: „Hamlet“ postavlja i pitanja o tome što znači biti čovjek, koliko vrijedi ljudski život, što je u suštini dobro, a što zlo. Baš ovi univerzalni motivi obezbijedili su Šekspirovoj drami status neprevaziđenog djela. Ko je sve Hamlet našeg doba?
OTAŠEVIĆ: Svako ko se usuđuje da misli, da kaže to što misli, ali i onaj koji se usuđuje da zapita – što radim u životu. Doduše, ja bih bio onaj Hamlet koji ne kaže baš sve što mu je na umu. Vrijeme je naopako, pa ne želim da svi znaju što mislim. Na taj način samo sebe štitim od spoljnog svijeta.
POBJEDA: Na početku razgovora pomenuli ste Žarka Lauševića, kao prvog glumca koji je Hamleta igrao u našoj zemlji. Na koga ste se ugledali kada ste počeli da se bavite glumom?
OTAŠEVIĆ: U ovom poslu, pa i u mnogim drugim, sve je prolazno. Danas mogu biti odličan Hamlet, sjutra loš Jago... Zavisi od životnih faza, a nekad i od dana.
Na kraju, shvatite važnost očuvanja istinskih vrijednosti, a za njih imam samo jednog uzora – to je moj otac. Na njega se ugledam kako se familija i drži i poštuje i čuva. Ali, da, kad sam bio mali, Žarko Laušević jeste bio jedan od onih glumaca čijem sam se umijeću divio. Dozvolite, uz to, s Cetinja je, pa još i iz moje ulice.
Kasnije, desilo mi se da imam sreću da radim sa Batom Živojinovićem, Markom Nikolicćm, Đuzom Stojiljkovićem, Ivom Gregurevićem, sa tom starom gardom, barodvima glumišta... Bili su mi to dragocjeni učitelji za brojne glumačke lekcije.
POBJEDA: Koje ste dobro naučili, jer Vaša popularnost nije ograničena samo na Crnu Goru. Zapravo, kreće od Hrvatske gdje ste zvijezda priličnog broja TV serija. Kako je jedan mlad glumac došao do ovakvog uspjeha van granica Crne Gore?
OTAŠEVIĆ: Otišao sam van dobro potkovan na cetinjskoj akademiji, a kad sam dobio pravu priliku, dobro sam je zagrizao. Dakle, rad. I faktor sreće. Kada bih definisao u postocima bilo bi: 25% sreća, 25% talenat, a 50% rad.
Na kraju, rad se uvijek isplati. Srećna zvijezda, sudbina ili samo sreća, kako god to ko zvao, znači puno, ali kad je zgrabiš, kad ti se ukaže prilika, moraš da „voziš“ 300 na sat i tek onda sve dođe na svoje.
Čak i kada je projekat loš iz njega se nešto nauči. Zapravo, ja sam iz loših naučio više nego iz dobrih. Lako je biti dobar kad je sve kako treba, ali ajde budi dobar, kad je npr. loš scenario. A bude i toga. E, tu zapravo pokupiš veće poene kod ljudi s kojima radiš, za neke buduće projekte.
Ja sam se sav predao poslu već dugi niz godina i to me održava. Doduše, bude dana kad pomislim što će mi sve ovo... Tu dolazimo do priče o odricanju. Ipak, nije mi žao stvari kojih sam se odrekao (zimovanja, ljetovanja...) u odnosu na ono što sam kroz ovaj posao dobio.
POBJEDA: Zašto više nijeste član stalnog ansambla CNP-a?
OTAŠEVIĆ: Splet okolnosti. Ne bih sada ulazio u tu problematiku, kad nijesam ranije. Sve se riješilo, Bogu hvala, u moju korist i to bez ikakvog truda s moje strane da tako bude. To mi je dovoljna satisfakcija.
Kada me Ana Vukotić nazvala i rekla da bi voljela da baš ja igram Hamleta, prihvatio sam bez dileme. Izašao sam iz serije koju sam u Hrvatskoj uveliko snimao i došao da zajedno izvedemo na scenu prvog Hamleta urađenog u CNP-u.
POBJEDA: Za kraj, kojim riječima biste animirali publiku da dođe na predstavu?
OTAŠEVIĆ: Ima nekog proviđenja i u padu jednog vrapca. (Hamletova replika prije završnice)
GLUMCU JE NAJLJEPŠE U POZORIŠTU
POBJEDA: U pozorištu glumac je veći „gazda“ nego na filmu, jer od njega u teatru zavisi mnogo više nego ispred kamere. Zašto onda mladi glumci, počev od Vas, biraju prije film ili seriju nego teatar?
OTAŠEVIĆ: Pedeset posto razloga krije se u egzistencijalnom momentu. Isplativije je, od dva do 50 puta, snimiti seriju ili film nego uraditi predstavu.
Situacija je slična danas kroz cijelu bivšu Jugoslaviju. Druga važna stvar, makar meni, je to što predstavu na koncu radimo za, uslovno rečeno, uži krug ljudi koji dolaze u pozorište, dok jednu epizodu serije pogleda njih milion. Ipak, kako god vam to paradoksalno zvucalo - glumcu je najljepše u pozorištu. Najteže, ali valjda zato i najljepše. Možda i zbog toga što su glumci pomalo i mazohisti.
