Uništavanje Manastira Starčevo u reonu Skadarskog jezera u fokusu je i današnjeg nastavka iz studije arhitekte Miodraga Miška Dragovog Bajkovića pod nazivom „Devastiranje (bestraganje) crnogorskijeh manastirah“.
On je u studiji, na primjeru nekoliko manastira, ukazao na koji način je Srpska pravoslavna crkva, sistematično i u kontinuitetu, i njene eparhije u Crnoj Gori, uništavala naše sakralno nasljeđe. Ovđe se već radi o nečem drugom! Manastirska crkva je iznutra malterisana, jer je ista „pod obavezno i neizbježno morala bit fresko-pisana“. To je (opet) učinjeno sporad nepoštovanja crnogorske kulture, s ciljem nipodaštavanja crnogorske kulture i s očiglednom namjerom mijenjanja crnogorske kulture, našeg našljeđa i tradicije.
NEMANJIĆI
Konkretno: Na „udarnim“ mjestima (odma lijevo i desno od ikonostasa - viđet priloženu fotografiju), naslikana su „dva lika“ kojima ovđe mjesto nije, ka što ga (nijednom od njih) ne može bit ni u crkovnomu kalendaru Crnogorske pravoslavne crkve. Radi se o likovima Simeona i Save Nemanjića. Anticivilizacijski cilj je jasan: za 100, 200, ... godina, ovizi „likovi“ trebaju śedočit da su „dubokoukorijenjeni“ dio crnogorske tradicije, što nije tačno! Ta navodna „ukorijenjenost“ se teke na Balšiće, koji su bili katolici - ne može odnosit.
Naime, naša ovdašnja tobošnja „ponešenost“ za Simeonom i Savom je: - prije 750-800 godina, na ovim prostorima, „na silu“ uvezena; - potom vjekovima i vjekovima blijedo (da bljeđe nije moglo bit) i „teke ićno“ tinjala - bolje reć: suštinski nije ni postojala, osim u crkovnomu kalendaru i to ka bilo koji drugi manje važan svetac; - onda, počev od 1856. godine, kroz ime ovoga mlađeg (opet „inicirano“ od „došljaka“ u Crnu Goru /„vrlo pouzdanog“ mitropolita/), „na fine“ nametana; - tokom okupacije od 1918-te pa dvije naredne decenije, „pod moranje“ nametnuta; - u potonje dvije i po decenije nam se opet neprirodno, agresivno i po svakoju cijenu nameće, osobito kad je u pitanje ovi stariji i „zapostavljeniji“ lik (hram mu se u Berane podiže i litija mu se „u čast“ razvlači ulicama titogradskim). Istorijske činjenice zbore da je Stefan Nemanja sve i po vaskolikoj ondašnjoj Duklji: nemilosrdno oburda i razorio, surovo pohara i opustošio i namjerno u živi plam i oganj uždio - liše Kotora grada.
„Ostale gradove poobara i poruši i pretvori slavu njihovu u pustoš ...“. (Stefan Prvovenčani: („Žitije svetog Simeona“). „...Gradove sazidane od njih, razruši i izmeni slavu njihovu u sliku pustoši, i ime njihovo ne nazva se više tamo u oblasti toj...“. (Domentijan: „Žitije svetog Simeona“).
Takav Nemanja je bio: agresor, okupator i neprijatelj Duklje! Kome pravo kome krivo - šćeli ne šćeli: Neko - ko je ubijajući, koljući i prosipljući toliko silne krvi po Duklji, okrvavio svoje ruke (i to ne do lakata/ h/, no do ramena/h/) - ko je donio smrt, strah i glad, iznudio suze, patnju i bol, ostavio bez domova i ognjišta, nagna u zbjegove... - i ko je (zbog pobrojanog) unesrećio i sljedeće generacije onih čija dukljanska krv i danas teče žilama našijema - može bit samo zlotvor i zlikovac, što Simeon „mirotočivi“ i jest, ako ćemo jedino pravo i istinito, a istina je, valjda - preča od svega! Upravo tako su ga tadijer naši pra-prađedovi i smatrali i mogli doživljavat, jer im je samo to svojim „zlodjelima“ - bio „zaslužio“.
Eto, takvog Nemanju zamonaši Sava - i čak proglasi „svecem“ („kanonizova“ - navrh samo jedne godine pošto je umro) - i to „mirotočivim“. Za nas Crnogorce, ovi krvnik našijeh predaka(h) može bit samo - puka suprotnost od „mirotočivog“! Niđe ne intrah i ne pročitah da je Sava „osudio“ neviđene očeve zločine počinjene po Duklji ili da se je - ka „hrišćanin“ - barem „ogradio“ od užasa očevijeh zločina(h). Sve to zbori o samom Savi!
FRESKOPIS
Vrnimo se fresko-pisu (sumnjivog sadržaja i kvaliteta). Znaju oni u SPC da je „odrađeno slikarstvo“ (ovi freški fresko-pis) u ovom manastiru (i ostalim manastirima) sa likovima navedenih „svetaca(h)“, kad je Crna Gora u pitanje - podvala i laž, ali još bolje znaju da - sto puta ponovljena laž postane svoja suprotnost i poprimi snagu svoje suprotnosti i da će godine, decenije i vjekovi – „učinjet svoje“.
Zato ovoj dvojici - nije mjesto ovđe! Glede svega gore navedenog i opisanog, a na osnovu: „Elaborata o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra Manastir Starčevo“, Ministarstva kulture Crne Gore - Uprave za zaštitu kulturnih dobara (koji se „drži da leži“ u nekojoj ladici), treba: otuć vaskoliki oslikani malter sa zidova i sa svoda ove manastirske crkve (što je nemoguće „do u potpunosti“ uspješno izvest sa sige na svodu kupole, zbog njezine strukture i teksture i sporad kvaliteta današnjeg maltera). Treba li naglašavat da je (naravno i podrazumijeva se) - sve ovo urađeno bez saglasnosti nadležnih institucija države Crne Gore, ali i bez „reakcije“ inspekcijskih službi i sudskih organa ove iste uboge „države“. Ovi toboš „monah“ (rodom iz Novog Pazara) i ovi „dobronamjernik“ svemu CRNOGORSKOM je maljevima svjesno („znava je što čini“) i nemilosrdno u tirinte (sitne komate) razbio pronađene vrijedne kamene ostatke latinične prošlosti iz doba Vojislavljevića, koji su bili rukom dukljanskih majstora isklesani i śedočili o našoj dukljanskoj kulturi.
Tako razbijene i uništene ostatke jedne sjajne kulture je, uz angažovanje radne snage „od povjerenja“, bačio u škarpe (ili škrape) ovoga školja i zatrpa gomilama zemlje! Sporad česa su mu „ovizi obrađeni krši i latinicom ispisane štive“ - smetali? Jasno je, da on i njemu slični - imaju (odavno /već stoljećima/) patolišku potrebu poništit i planski-zacrtano uništit (ako i kad im može bit) sve dokaze postojanja Vojislavljevića - onakvih kakvi im ne odgovara(j)u. Nažalost, tako malo toga je i bilo ostalo - poslije Nemanjinog vandalstva, koji je uništio sve dukljansko-zetske skriptorije i spomenike pisane latinskim jezikom.
Ono vrijedno što je nastalo u slavnoj Duklji i opstalo, a što ne mogu potrijet - prisvajaju, odnosno: „proglaš av a j u t a m o n j i h o v o m tradicijom i kulturom“! Kad je 1215. godine despot Mihail Komneni ponio mošti Svetog Vladimira Dukljanskog, tizi „moćnizi Nemanjići“ (koji su tadijer „vladali“ okupiranom Dukljom), ni pokušali nijesu da, sa one bande rijeke Bojane (iz Drača), mošti velikog našeg sveca (po ne znam koju cijenu) otmu i vrnu u svoje ruke i Prečistu Krajinsku.
Ne, ni kopornuli se nijesu! Zašto? Zato što Sveti Vladimir Dukljanski jednostavno nije bio „tamo njihov“ svetac - i taman im je bilo dobro došlo da njima tuđi-dukljanski i moćni kult nestane, da bi „na komociju“ stvarali svoje kultove - nama „uvezene“ i nametnute. Danas se oni isti: „diče“ s našijem svecem i veličaju ga. Ipak, najvažnije im je: „tamo njihovu svetiteljsku tradiciju“, taman i uz očiglednu pr(ij)evaru (svojstvenu im „sobraznu otimačinu“), „produžit“ - ni manje ni više no skoro 200 godina(h). Kako u Duklji nijednog jedinog slova „s“ od srpstva, za koje bi se „tamo oni“ mogli „ufatit“, nije postojalo iz perioda dugog skoro šest stoljeća (dakle: 600 godina i/ili 18-tak generacija), znači - od prvijeh dolazaka našijeh predaka na ovi dio Mediterana (potonja decenija VI i začetak VII stoljeća), pa do Nemanjine okupacije Duklje (1186. godine) - nit je toga slova „s“ moglo bit, jer je naše porijeklo isključivo dukljansko - onda je sve trebalo „podešavat“ tako da „sve mora i počet s Nemanjićima“.
Nauk(a) veli da ovoga predmetnog slova „s“, nije (pod milijem Bogom) postojalo na ove DUKLJANSKO-ZETSKOCRNOGORSKE strane ni još 5-6 stoljeća(h) potlje - to jes, ukupno oko 35 (slovima: trides’t-i-pet) generacija(h)!
MONAH
Svak ko zaboravlja, omalovažava i sramotno poništava 35 g e n e r a c i j a ( h ) s v o j i j e h predaka(h) i, „mijenjajućipreobrćući“ istinu o njima, zatire ime svoje - vjerovatno je nežnaven i/ili izmanipulisan, ali - sigurno je: takav insan se imentuje - zastiđe! Na kraju: Dok su ovizi ostaci u kamenu - naše nacionalno blago - zatrpavani, dotični „monah“ (čitajte: zločezbina, jer on monahu niđe nije podoban /sličan/), uz primitivni „gest“ rukom (neprikladan da bi se ovđe opisiva), usmjerenoj put tijeh ostataka, koji nestaju sa svjetlosti dana, a uz njegovu nadu da ih šilje u śen vječnog mraka - ushićeno, pobjedonosno i glasno izjavljuje-uzvikuje-kliče: „Evo im ga sad njihovi Vojislavljevići“!!!
P.S. Nauka na ostrvu Starčeva Gorica ne poznaje kulturološki sloj iz doba Vojislavljevića (kolika su istraživanja opošljena - nije ni čudo), ali - ne smije se smetnut s uma, da je ovi „monah“, tokom skoro četvrt vijeka, izmijenio konfiguraciju dijela terena (silno: kopa, prekopava, trapio, dubio, podziđiva, prenosio zemlju, nasipa, razbija, ravna, ...) - i tako ima’ dovoljno vremena i prilike „vršit spontana arheološka istraživanja“ („sprovodio“ je on i „namjerna istraživanja“) - i dolazit do njemu „mrskih otkrića“.
Ako se država Crna Gora kad odluči i skupi kuraži, konačno kapi u glavu (prizove pameti) i imadne skoposti („snage“) da - ovoga nazovi „hrišćanina“, koji šlježe na njemu strani-tuđi i po svemu „daleki mu“ Mediteran - izvede pred sud (prizove k spoznaniju prava), navi čas javno obećavam: da će se śedočit na način kako sam ovđe tvrdio! Postoji živi očevidac-śedok prisutan na Starčevo - taman na „udarni dan ovijeh događanja“, kojemu je, ovi nesretnji „kaluđer“, sve opisano: lično povjerio i pokaza i pred kojim je citirano izgovorio!
