Od te misije nikada nije odustajao, uprkos visoke cijene koju je plaćao. I on, a i njegova porodica.
Rođen je 30. septembra 1955. godine na Cetinju, gradu kojem je volio da se vraća i kada je imao razloga za slavlje, ali i kada mu je u životu bilo teško. Jedino tamo, govorio je: „Mogu da se ‘resetujem’ i ‘napunim’ baterije.
Gimnaziju „Slobodan Škerović“ završio je u ondašnjem Titogradu.
Prve novinarske tekstove objavio je u nedjeljniku Omladinski pokret, a 1981. godine počinje profesionalnu novinarsku karijeru u Titogradskoj tribini, u Informativno-dokumentarnom centru u Titogradu.
Batov novinarski talenat zapazili su i u najstarijem, tada i jedinom, crnogorskom dnevnom listu Pobjeda. Od 4. juna 1985. godine Pobjeda i Radomir Bato Tomić su u neraskidivoj vezi.
Bato je u Pobjedi i crnogorskom novinarstvu ostavio neizbrisiv trag. Bio je novinar, reporter, komentator, urednik rubrika, urednik Pobjede nedjeljom, pomoćnik glavnog i odgovornog urednika i šef deska...
Pobjedi, koja je bila njegova druga kuca, druga ljubav, uvijek je pružao maksimum, ali mu neki ljudi na njenom čelu često nijesu uzvraćali onako kako je zaslužio.
Već na početku kolektivnog ludila devedesetih, Radomir Bato Tomić i odabrana grupa Pobjedinih novinara osjetili su kuda ide ratno-propagandna mašinerija Slobodana Miloševića i SANU - u krvavi raspad SFRJ i zločine. Progovorili su javno o tome. Suprotstavili su se tadašnjoj ratno-huškačkoj uređivackoj politici u Pobjedi.
Uslijedile su kazne, progoni i premještanja na neka „slabija“ radna mjesta... Na drugoj strani Pobjede, lista u kojem su radili, jednoga dan osvanuo je i komentar u rubrici „Pisma čitalaca“, sa potpisom izmišljenog čitaoca pod naslovom „Narod će da im sudi“. Objavljena su njihova imena i proglašeni su izdajnicima.
„Bilo mi je teško kada su to pročitali moji roditelji, Bosa i Njegoš, ali to je bio moj izbor“, pričao je kasnije Bato.
Borac kakav je Radomir Bato Tomić, izdržao je sve. Ostao vjeran Pobjedi, riješen da učini sve da je otrgne iz zagrljaja miloševićevskih sljedbenika.
Pobijedio je i u ovoj bici – uspio je Pobjedu da potpuno promijeni i poboljša.
Ostao je vjeran sebi i svom kodeksu života.
U Pobjedi jedino formalno nije bio glavni i odgovorni urednik. Ali često je morao da donosi odluke kao da jeste, pogotovo u turbulentnim vremenima za Crnu Goru. To je činio briljantno, preuzimajući hrabro odgovornost za učinjeno.
Radomir Bato Tomić, rođeni Cetinjanin, bio je Crnogorac i ranih devedesetih kada je to bilo vrlo opasno javno izgovoriti, ali se nije busao crnogorstvom kada je to mnogima bilo javna profesija.
I u prelomnim 1997/98. za Crnu Goru Bato Tomić se odlučio da podrži ideju koja je u početku bila u manjini – potpuni otklon od Miloševića i obnova crnogorske nezavisnosti.
Crna Gora za njega bila je iznad svega. Država za koju se borio svim svojim bićem i onako kako je najbolje znao – novinarskim tekstovima. I 21. maja 2006. Crna Gora je postala nezavisna.
Ozbiljno i često „smrknuto“ Batovo lice nerijetko je znalo da zaplaši mlade novinare, ali to je trajalo samo dok ga malo bolje ne upoznaju. Bilo mu je zadovoljstvo da poduči mlade kolege i koleginice, da im ukaže na greške i da ih uputi u tajne zanata kako bi im olakšao novinarski posao. A kada te Bato onim oštrim pogledom prostrijeli i strogim glasom kaže: „Tekst Vam je odličan“, mladi autor bi bio neizmjerno srećan, jer je znao da pohvala nije kurtoazna.
Nije volio novinarske nagrade, ali ih je, pošto je spadao u sam vrh crnogorskog novinarstva, često dobijao. Više puta dobio je nagradu Pobjede „Najbolji novinar godine“. Podgorički novinarski forum dodijelio mu je krajem 2016. godine nagradu za pisanu riječ za istraživački rad o državljanima Crne Gore koji ratuju na strani Islamske države.
Humanista kakav je bio, Radomir Bato Tomić novčani dio nagrada uvijek je uplacivao u humanitarne svrhe - za liječenje bolesne djece ili Domu u Bijeloj.
Bio je oprezan i nepovjerljiv pri sklapanju prijateljstva, ali kada bi nekog prihvatio za prijatelja, davao je sve od sebe. Zauzvrat je tražio samo da ga prijatelj ne iznevjeri.
Pobjeda – kafana – kuća, bio je uobičajeni Batov dnevni trougao, a i nas njegovih prijatelja. I tako iz dana u dan, druženje na poslu, pa u kafani i onda svako svojoj kući.
Djecu je neizmjerno volio, iako nije imao svoju, ali njegova i Slavičina su bila djeca njihovih najbližih...
Život ga nije mazio. Porodične tragedije su mu narušile zdravlje. Posljednju bitku Bato je izgubio – hrabro kako to prilici čovjeku koji je uvijek držao riječ.
Otišao je veliki novinar i veliki čovjek. Onaj koji je znao što je snaga riječi i koji nikada nije pogazio datu riječ.
Pobjeda, crnogorsko novinarstvo i crnogorsko društvo ostali su bez čovjeka koji je bio nepogrešiv putokaz za koje vrijednosti se treba boriti kako u profesiji, tako i u životu. Crna Gora izgubila je iskrenog borca za bolju i pravedniju državu.
A ja sam izgubio velikog prijatelja.
