»Piše: Momir M. MARKOVIĆ - iz najnovijeg, šestog izdanja knjige „Crnogorski rat“ (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica)
Istorija ratovanja i razvoj ratne vještine predstavljaju značajno poglavlje, ne samo opšte i političke istorije, već i istorije kulture svakog naroda. Kod Crnogoraca, istorija ratovanja za slobodu je osnovni okvir u kojem se odvijao proces formiranja nacionalne svijesti, a ratna vještina dominantan izraz duhovnog sklopa i društvene strukture.
To je, uostalom, nesumnjiva i opštepoznata istina o Crnoj Gori. „Njena je istorija ... istorija dugotrajnog pokreta otpora.” Crnogorsko ratovanje protiv otomanske imperije od sredine 14. do pred kraj 19. vijeka često je bilo predmet istoriografskih istraživanja i opservacija vojno-političkog, društveno-ekonomskog, socioistorijskog i drugog karaktera. Obrađivani su i izučavani ratovi, bitke, operacije, bojevi, istaknute ličnosti ili pojedini aspekti crnogorskog ratovanja protiv Osmanlija i drugih zavojevača. Međutim, ni do danas nemamo posebne istorije crnogorskih ratova, s aspekta razvoja ratne vještine i ratne doktrine. Izuzetak je „Istorija ratova Crne Gore”, nedavno objavljena u Kanadi, mada ona više pripada domenu publicistike i popularne literature, iako joj je teško sporiti pouzdanost, naročito za razdoblje balkanskih i Prvog svjetskog rata. Crna Gora je od pada Donje Zete pod osmansku vlast 1499. godine, do njenog ponovnog oslobođenja u vojnoj kampanji 1876–1878. godine, vodila neprekidni rat s neuporedivo nadmoćnijom turskom imperijom, koja je pobjeđivala daleko veće i snažnije društvene zajednice od crnogorske. Za četiri stoljeća života klasične Crne Gore na crnogorskom vojištu vođeno je preko četiri stotine bitaka, bojeva i ratova, ne računajući danonoćno četovanje i čarke.
A Crna Gora je bila zajednica od nekoliko desetina hiljada stanovnika, stiješnjenih na nekoliko hiljada kvadratnih kilometara. Crnogorski rat, u razdoblju klasične Crne Gore, imao je odlike opštenarodnih otpora zavojevačima poznatih u istoriji. Takav je bio, na primjer, otpor Skita Persijancima u 6. vijeku p. n. e., ili otpor Numiđana Rimljanima od 17. do 24. godine p. n. e., Anglosaksonaca Normanima u 11. vijeku, ili Velšana Englezima u 13. vijeku. Upoređivan s ratovima u istom razdoblju, najsličniji crnogorskom bio je rat republikanaca i rojalista u Vandeji 1793. godine i rat na Kavkazu od 1836. do 1859. godine.
Po odlučnosti s kojom je vođen, crnogorski četiristogodišnji rat ravan je epopeji velikog judejskog rata koji je opisao Josif Flavije. Samo je po rezultatima jedinstven i neponovljiv, jer nijedan od ovih, u krajnjem ishodu, nije se pokazao uspješnim kao crnogorski. Tirolski ustanak, na primjer, bio je uspješan samo dok su ga podržavale austrijske trupe 1809. godine. Španska gerila protiv Napoleonove vojske imala je velike koristi od prostrane teritorije koju je dobro koristila za izvlačenje, ali dugotrajni otpor, a posebno protjerivanje Francuza, mogli su da izvedu samo uz podršku anglo-portugalske vojske. Najzad Kavkažani, koji su samostalno imali najviše uspjeha, zbog svoje ofanzivne taktike, uspjeli su da se održe dvadesetak godina. Poređenja radi, iako je kavkasko vojište bilo neuporedivo prostranije od crnogorskog, a osnova za regrutovanje ustanika veća, ipak se 15.000 Kozaka, koji su činili okosnicu ruske armije od oko 100.000 ljudi na Kavkazu, smatra silom koju je bilo nemoguće protjerati i po toj logici je Samilov ustanak najzad morao biti poražen.
Nepobjediva rojalistička gerila u Vandeji poražena je kada se osmjelila da uđe u otvorenu bitku kod Koleta 1793. Velšani su izgubili rat kada su Normani nametnuli svoj način ratovanja. „Kad su Normani stavili naglasak na defanzivna nastojanja, oni su promijenili svoje vojne ciljeve – od želje za postizanjem uspjeha u otvorenom boju do želje za uspjehom u pozicionom ratovanju. Velšani su u to vrijeme Normanima bili, vojno i državno, nedorasli takmaci u takvoj vrsti borbe. Imali su ekonomiju i običaje seljačkog naroda i za njih je bilo nevjerovatno teško održavati upravu na već zaposjednutim teritorijama. Po istoj istorijskoj zakonitosti bili su poraženi i Vlasi i Brđani u Moravskoj koji su u 17. vijeku pružali snažan otpor prisustvu Habsburga duž moravsko-slovačke granice.
Crnogorci su se, međutim, u čitavom razdoblju od početka 16. do pred kraj 19. vijeka pokazali uspješnim takmacem na bojnom polju feudalizmu osmanskog tipa, ali i neprijateljima polugrađanske i građanske društvene strukture. Crnogorski način ratovanja proizilazio je iz autentične društvene strukture u kojoj je sam rat bio svojevrstan produkcioni odnos, koji je opredjeljivao totalitet društvene zajednice „vojenog naroda“ s primatom nepobjedivosti na svojoj zemlji. Ključ za razumijevanje crnogorskih ratnih uspjeha je, prije svega, u kvalitetu društvene formacije.
To je isti ključ koji nam pomaže da razumijemo, na primjer, bitku kod Valmija, 1792. godine, između pruske armije i revolucionarne narodne vojske Francuske. Pruski generali govorili su, spremajući se za pohod, da će to biti obična vojnička šetnja. Niko u to nije sumnjao. Profesionalna pruska armija, živo nasljeđe Fridriha Velikog, uživala je ugled najbolje vojske u Evropi. „Bitka kod Valmija nije bila velika bitka, taktički nije ni dovršena, ali je uvježbana pruska armija, gvozdene discipline, bila prinuđena na povlačenje pred gomilama dobrovoljaca koje su vikale: ‚Živio narod“.
„Od ovoga mjesta i ovoga dana nastaje novo doba u istoriji svijeta“, zapisao je Gete usred pruskog logora. Kako svjedoči Mering u svojim „Ogledima o ratnoj vještini“, isto tako su se pruski generali zaklinjali da neće predati Napoleonu svoje garnizone i utvrde „sve dok im ne izgori maramica u džepu“, da bi se potom isti garnizoni predavali, ponekad i bez ispaljenog metka. A Prusi su od 18. vijeka, kada su primat preuzeli od Švajcaraca, uživali ugled najboljih vojnika Evrope, a možda i svijeta.
Ali, struktura feudalne Pruske bila je zastarjela i nekonkurentna modernoj formi građanske monarhije. S druge strane, stoji činjenica da su Napoleonove armije poražene tek pošto su preobrazile društvene strukture u čitavoj Evropi po ugledu na Francusku. Gotovo mitsko, crnogorsko ratovanje ponekad je potcjenjivano, a često objašnjavano i tumačeno rasnom supremacijom Crnogoraca, geografskim determinizmom i, uopšte, idealističkim poimanjem istorije. Tome je, pored ostalog, razlog što čitavo razdoblje od kraja 15. do kraja 19. vijeka nije izučavano i opservirano kao jedinstveni društveno-istorijski proces. Ovaj ogled nastao je kao pokušaj da se prikaže i predstavi klasika crnogorskog ratovanja i na osnovu poznatih fakata provjeri mit o crnogorskom vojinstvu, bez pretenzija da arbitrira u spornim istorijskim pitanjima. To nije ni enciklopedija, niti kalendar crnogorskog ratovanja. Sadržaj ogleda je prosto odraz sadašnjeg stanja naučne obaviještenosti o ovom pitanju i treba ga, na izvjestan način, smatrati pokušajem spajanja nekoliko naraštaja i škola istoričara, svjedoka i izvora u osobeno interpretiranu cjelinu.
