Kakav bi to tip mogao da uvjeri ubogo čeljade da umjesto, recimo, karijere pristojnog arhitekte odabere profesiju muzičke zvijezde? Mobi je već sakupljao skripte za povratak na studije, kada ga je prekinuo telefonski poziv sa molbom da ipak pokuša. Sa druge strane linije bio je Aksl Rouz.
Pupak Njujorka
„Čuj, znam da te pljuju što si iz tog tvog tehno svijeta krenuo da se petljaš sa metalom i grandžom. Ali, meni se to jebeno dopalo, čovječe“, govorio je frontmen grupe Guns N' Roses tog proljeća 1997. godine, u doba kada je još i bio nekakav autoritet na muzičkoj sceni.
Mobiju se nije izlazilo u javnost nakon popljuvanog albuma „Animal Rights“ (1996), niti mu se izvodilo po njujorškim podrumima pred najviše nekoliko desetina bubuljičavih žgoljavaca staklenih očiju. Ali, i dalje je želio da snima. Makar još jedan, oproštajni album...
„U mojim snovima ja stalno umirem. To su buđenja kaleidoskopskog uma. Nikad te nijesam želio povrijediti, niti lagati. I znači ovo je zbogom?“, polako je Mobi prosipao otuđeni, sanjivi, robotski glas po dirkama klavira u studiju u Maloj Italiji, tom „pupku Njujorka“, na Menhetnu.
Tako je nastala pjesma „Porcelain“, krunski dragulj albuma „Play“, koji je 17. maja 1999. godine postao najljepši katalog pjesama ostavljenog, odbačenog i obezvrijeđenog čovjeka.
Začarani krug
U intimnoj biografiji Amerikanaca koji su odrastali krajem devedesetih, album „Play“ je nešto poput Betovenove „Devete“ za prosječnog Bečliju. Poređenje nije nimalo pretjerano. Samo se sjetite u koliko je reklama, filmova i serija završila, koliko je čvorišta naše svakodnevice, od restorana i učionica do autobuskih stajališta, obogatila neka pjesma sa ove ploče – od „Porcelain“ i „Natural Blues“ do „Why Does My Heart Feel So Bad?“
To je i pomalo ironično, jer ova muzika opire se jasnom, zacrtanom putu. Ona luta i oštro skreće u ritmovima, po semplovima... Što je i sasvim prikladno postmodernom vremenu.
„Porcelain“ je Mobijeva posveta „prelijepoj ženi koju je dugo volio i koja ga je voljela, ali je konačno shvatio da ne mogu da žive zajedno“. Bez bilo kakvog patosa, tu on krivi sebe, svoj kaleidoskopski um sklon lutanju u začaranom krugu i preuveličavanju.
I takav, otuđeni čudnjikavac Mobi znao je da namiriše veliku pjesmu. U numeri „Natural Blues“ iskoristio je zarazni kantri bluz hit „Trouble so Hard“, napjev zaboravljene tamnopute autsajderke američkog Juga Vere Hol, pjesmu koja je već tada bila stara više od šest decenija...
Prokleti san
„Why Does My Heart Feel So Bed?“ napisao je još 1992. i godinama je opisavao kao „loš, generički, mediokritetski tehno“. U haosu privatnog života i neuspjeha krajem devedesetih, odlučio je da pjesmu uspori i učini je „sažaljivom i romantičnom“. Jer, „Play“ je osmišljen kao posljednji album, na kojem Mobi nije želio da krije bilo što.
Konačno, „Play“ je donio Mobiju planetarnu slavu i zbog toga što je vjerovao pravim ljudima u pravom momentu. Ne samo Akslu Rouzu. Čuveni spot za „Natural Blues“, u kom Mobi glumi verziju ostarjelog sebe u staračkom domu, bio je ideja režisera Dejvida Lašapela koji je smjestio Mobija u svoju najgoru noćnu moru iz djetinjstva. U taj prokleti san u kom se budio kao starac, vezan za kolica u posljednjoj noći života...
„Play“ ostaje upamćen kao raznolik miks svega i svačega – a na njemu je semplovano samo pet pjesama. Iznad najljepše, „Porcelain“, vijori samo Mobijev glas. I potvrda, da se iz sna o kraju i umiranju ipak valja buditi, pa čak i u stvarnost jednog kaleidoskopskog uma. S. STAMENIĆ
FOTO: amazon.com / youtube.com
