ZGRABI
FILM
Tri filma koja, prema mom mišljenju, treba da pogleda svako jesu: „Hair“, „Forrest Gump“ i „Big Lebowski“. Ne bih trošio riječi na njih.
Nedavno sam pogledao skoro cijeli opus legendarnog Sidnija Lameta, pa bih preporučio filmove: „Dog Day Afternoon“ (1975), „Network“ (1976), „Equus“ (1977), „Prince of the City“ (1981), „The Verdict“ (1982), „Night Falls on Manhattan“ (1996), „Strip Search“ (2004) i „Before the Devil Knows You're Dead“ (2007) i mnoge druge, iako ima i promašaja koje bi trebalo zaobići.
Tom Henks je moj all time star. Onda, film „Catch-22“ (Majk Mikols, 1970) sa Alanom Arkinom i dan-danas je aktuelan i sjajan. Od novijih ostvarenja pogledajte „Stan & Ollie“ (Džon S. Beird, 2019), biografiju Stanlija i Olija koje igraju Stiv Kugan i Džon Si Rajli i takođe biografsku priču „Rebel in Rye“ (Deni Strong, 2017) o piscu Džeromu D. Selindžeru.
TV
Žao mi je što je otkazana serija „Vinyl“ o njujorškoj rok sceni. Ljudi treba da pogledaju i seriju „El Chapo“ o meksičkom narko bosu. Odlično je urađena. Ne smijem da ne pomenem i Sašu Barona Koena i njegovu političku satiru „Who is America?“ na Šoutajmu.
Gledao sam često Nacionalnu geografiju, History i slične kanale. Međutim, pored toga što repriziraju mnogo istih emisija, svaka druga je o Hitleru, što mi pomalo postaje degutantno. Glasam za to sam da se zna što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu, ali ovo postaje svojevrsna rehabilitacija čovjeka koji je donio najveće zlo čovječanstvu.
Trebalo bi se vraćati starim dobrim emisijama poput „Nadrealista“ ili pak dječjem programu koji nas je sve (barem moje generacije) oblikovao na neki način, a koji je sada nemoguće reprodukovati.
MUZIKA
Muziku slabije slušam, prilično sam zauzet sviranjem i pisanjem o njoj. Možda sam staromodan, ali moram reći da me rijetko što oduševi. Uglavnom se vraćam starim rokenrol klasicima.
Svako ko drži do sebe morao bi da presluša The Clash, koji su svakim danom aktuelniji. Problem sa novijom muzikom i svijetom jeste mediokritetski pristup stvaranju. Nakon benda Rage Against the Machine nema ozbiljne muzičke revolucije koja me pokreće i interesuje.
Uglavnom, čeka se sljedeća rokenrol bomba koju će iznjedriti ljudi, a ne Jutjub. Samo je pitanje da li će se desiti... Vjerujem u cikličnost umjetnosti, pa imamo priliku da vidimo kako su se sedamdesete vratile kroz nove fank bendove, neo sving i elektro pop.
Poručio bih vam da slušate domaće alternativne bendove, dva albuma: The Specials - „Encore“ i Bad religion - „Age of Unreason“ koji izlazi 3. maja - i francuski bend Youth Avoiders. I to bi bilo to.
ZAOBIĐI
FILM
Domaća kinematografija pati od jednostranosti tema. Poslije filmova „Rane“ i „Lepa sela lepo gore“ sve je rečeno. Ako ikako možemo, trebalo bi da ostavimo devedesete iza nas, pa i kroz umjetnost. Recimo, „Montevideo, Bog te video!“ (Dragan Bjelogrlić, 2010) jeste limunada, ali pokazao je i da postoje neke lijepe priče bez ubijanja, droge i prostitucije.
TV
Skupština, dnevnici, političke emisije. Televizija je instrument razdora, opasan aparat sa kojim se manipuliše i širi panika. Trebalo bi zaobići regionalne sportske događaje koji šire netrpeljivost koja vremenom postaje ustaljen sistem vrijednosti i ponašanja na prostoru Balkana.
Što bend Goblini kaže u pjesmi „TV“ sa legendarnog albuma „Re contra“: „ „Analiza birokrata, predstavljanje kandidata / Ne smeju nam promaći / Kriminal u procvatu, standard u porastu / Prodavnice pretrpane proizvodima / Kada love više nema / Više nema nada za vas / U televiziji je spas!“
MUZIKA
Muziku koju vam nameću. Taj senzibilitet morate sami da pronađete. To je glavna čar muzike. Sada je ona dirigovana, služi da bude instrument provoda i da umrtvi potrebu za razmišljanjem, što je ubija na svjetskom nivou.
FOTO: Privatna arhiva / slantmagazine.com
