Javne prozivke
Sve je teže zamisliti scenu iz američkog predgrađa, gdje nove komšije dočekuje mirisna kotarica đakonija, uz stidljivo upoznavanje klinaca sakrivenih iza tatine nogavice. Sigurno ne na mjestima gdje su beton, armature i parking mjesta rapidno metastazirali... Na tom prostoru, uz eventualno „dobar dan“ u liftu ili ispred poštanskih sandučića, ključni prostor za upoznavanje najčešće je virtuelni.
A tamo, iz sigurnosti Viber prostora, novopečeni komšija poželjeće da vas „upozna“ tek kada mu zatrebaju potpisi za neku peticiju.
Shvatićete da ste mu potrebni onda kad vas javno prozove jer ste nakratko upalili usisivač oko 16 sati. Poželjećete i da ga ne upoznate onda kad, ponovo javno i posprdno, podijeli fotografiju nestručno parkiranog vozila, uz komentar tipa: „Neka se javi ova, da je naučim kako se ulazi u garažu“...
Drugo vrijeme
Glavni, neizbježni utisak: modernom domaćinu u zgradi, komšiluk je nevoljna i nepotrebna rabota koju bi najradije i po svaku cijenu izbjegao, ali mu ne uspijeva, jer finansijski ne može da izgura taj silni individualizam omeđen zidinama nekog imaginarnog ranča.
Takvi su u krajnjoj liniji i u pravu. Jer, modernom čovjeku ne može se nametnuti ništa, čak ni elementarna pristojnost. Zbog toga arhivski snimak iz 1972, kadar iz Ulice slobode i najavu „Nedjelje čistoće“ mnogi ne vide samo kao banalnu kolektivnu akciju jednog vremena. Već i prinudu, ideološki odraz doba kada su „svi morali kao većina“...
O naivnosti drugačijeg vremena najbolje svjedoče sjećanja na crne kese, koje su stanarima dijeljene po ulazima. Uz obavezu da jedne večeri, na primjer utorkom, svi skupe svoje smeće ispred ulaza.
Pored praktičnog razloga, smanjenog posla za komunalnu službu koja je znala na kojoj lokaciji treba da se pojavi u određeno vrijeme, još bitnija bila je simbolička ravan. Svijest da se nešto radi zajedno, da se dijeli i brine i o svom i o „našem“. Naravno da je i takva, socijalizmom nadahnuta obaveza, znala da žestoko neprijatno zamiriše - najčešće onda kad bi psi i mačke zaskočili kese pred ulazom, prije nego što dođu komunalci.
Odlična alatka
Konačno, za dijeljenje, komunikaciju, prostor za komšijanje i akciju - ostaju samo virtuelni hodnici. Ali, ne samo oni na Viberu, koji o jadu zabaviše stanare a još više kompanije zadužene za održavanje životnog prostora... I ne samo negativni primjeri, daleko od toga.
Sjajan primjer, baš u Podgorici, jeste „Sistem 48“ - alatka Biroa za komunikaciju i koordinaciju odnosa sa građanima, dostupna na glavnoj internet stranici glavnog grada. Više od 1.000 onih koji su imali priliku da je koriste mogu svjedočiti: forma za popunjavanje primjedbi, zahtjeva, kritika - jednostavnija je od komentarisanja na bilo kom portalu.
Korisnici tvrde, skoro bez izuzetka, da su odgovor ili reakciju nadležne službe dobili u roku od 48 sati, od zahtjeva za pokrivanje šahte i postavljanje ležećeg policajca, do prijedloga ideje za realizaciju nekog infrastrukturnog ili urbanističkog projekta.
„Kvaka“ ostaje u nama samima: približno 1.600 zahtjeva na „Sistemu 48“ za osam mjeseci prošle godine je ipak premalo za grad veličine Podgorice, a uprava ima i kapacitet i volju da odgovori na mnogo veći broj upita. Jer, komunikacija je ipak dvosmjerna ulica... Možda to i shvatimo jednom, kad izađemo iz mraka onih Viber grupa.
FOTO: Privatna arhiva
