ZGRABI
FILM
Mom senzibilitetu najviše prijaju filmovi italijanske kinematografije, posebno Đuzepea Tornatorea. Toplo preporučujem njegov film „Cinema Paradiso“ (1988), čija se radnja odvija u sicilijanskom gradiću.
Sliku djetinjstva uokviruje filmska sadašnjost u kojoj renomirani režiser Salvatore di Vita, prvi put nakon 30 godina, razmišlja o svom odrastanju. Ovu dirljivu, nikako i patetičnu priču koja nas tjera i na smijeh i na suze nadopunjuje muzika Enija Morikonea koji je glatko i nježno sve povezao, dočaravajući povratak u prošlost ponavljanjem iste, prelijepe melodije čije je grand finale posljednja scena. Detalji čine ovaj film posebnim, sitnice koje zapravo to nijesu, jer zanose gledaoce i upravo zbog njih uživaju do posljednje scene.
Još jedan sjajan Tornatoreov film je „La leggenda del pianista sull'oceano“ (1998), poznatiji po engleskom prevodu „The Legend of 1900“. Donosi priču o siročetu po imenu Novećento koji je prvog dana 1900. godine pronađen na transatlantskom brodu sa imigrantima na putu do SAD, a kasnije će postati poznati pijanista.
Kao umjetnica, prepoznajem se u Tornatoreovoj krilatici: „Svaki moj novi film je ujedno i moj prvi film“. Kad čovjek postigne taj stepen duhovne oslobođenosti i čistote i svako novo kreativno djelovanje doživljava kao prvo, a pritom je obrazovan i darovit - eto nama svevremenskih, nezaboravnih, čudesnih umjetničkih djela.
Nezaobilazni su i filmovi „Il postino“ (Majkl Radford, 1994) koji prati izmišljenu priču o velikom pjesniku Pablu Nerudi i njegovom odnosu sa prostodušnim poštarom na koga je prenio ljubav prema poeziji) i „La vita è bella“ (Roberto Benini, 1997) o kome ne treba posebno da govorimo.
Posebno mjesto među mojim favoritima zauzima „Coco Chanel & Igor Stravinsky“ (Jan Kaunen, 2009), ekranizacija dobro skrivane, strastvene romanse čuvene kreatorke i slavnog kompozitora. Odlikuje ga odlična rekonstrukcija epohe, kao i prikaz složenog i strastvenog odnosa ljubavnika koji plijeni sjajnom kamerom, kostimima i vrhunskim glumcima.
TV
Ne gledam često televiziju, ali povremeno volim da pogledam neku dobru domaću komediju ili dugometražni crtani film sa ćerkom. Pažljivo sam odgledala drugu sezonu antologijske igrane serije „Genius“ na Nacionalnoj geografiji. Predstavila je istinski predivnu priču o životu Pabla Pikasa.
MUZIKA
Volim svu dobru muziku. Jedan stari violinista rekao je da postoje samo i isključivo dvije vrste muzike – dobra i loša. Razlika među njima je u tome što dobra govori istinu, a loša nas laže.
Izdvojiću ariju Rusalke iz istoimene Dvoržakove opere, koju sam više puta izvodila. Na početku Dvoržak koristi razložene akorde da pozove publiku u bajkovitu zemlju Rusalki (vila). Dok stari dobroćudni Duh jezera, Jezibab uživa u pjesmi nimfi drveća, njegova ćerka Rusalka govori mu da se zaljubila u mladog princa i želi da postane ljudsko biće kako bi upoznala blaženstvo zajednice sa njim. Duboko rastužen, Duh jezera pristaje na njen zahtjev i odlazi. Sasvim sama, Rusalka pjeva ovu divnu ariju, povjeravajući Mjesecu svoje čežnje.
S velikom radošću i slušam i izvodim arije Đilde iz Verdijeve opere „Rigoleto“, „Duet cvijeća“ (Lakme, Leo Delib), ariju kraljice noći iz Mocartove opere „Čarobna frula“, kao i Adagio (Cirque de soleil), Querer (Franceska Gagnon). Uživam u slušanju neprevaziđene Marije Kalas, Natali Desay, Diane Damrau.
Kad ne slušam klasiku, na mojoj listi su: The Queen, Koop, Nouvelle vague, muzika iz ostvarenja „Cigani lete u nebo“ i „Ljubav u doba kolere“, Morikoneovo filmsko stvaralaštvo, LP (Lost on you), Iyeoka (Simply falling), Goldfrapp (Melancholy Sky), Cousteau (The Last Good Day of the Year), Sophie Zelmani, Cesaria Evora, Philipa Giordano, Melody Gardot, Amy Winehouse, Randy Crawford...
ZAOBIĐI
FILM / TV / MUZIKA
Mnogo je lakše govoriti o onome što volim. Svakako, trebalo bi zaobići sve što je obojeno kičom, šundom, prostotom, glupošću, ismijavanjem pravih vrijednosti i vulgarnošću. Ukratko, izbjegavajte sve ono što ne biste voljeli da jednog dana čujete i doživite od sopstvenog djeteta.
FOTO: Privatna arhiva / imdb.com
