Kada bi samo svi dvadesetdevetogodišnjaci rješavali egzistencijalnu krizu zbog primicanja 30. godine kao Robert Smit! Recimo, kad bi odlučili samo da rade i stvaraju ono što vole i u što do kraja vjeruju. Robertu je to bilo sasvim dovoljno da napiše i odsvira „Disintegration“, najveći album benda The Cure, objavljen 2. maja 1989. godine.
Kao neka gusta magluština, koja mili zemljom, štipa za oči, donosi gorak miris raspadanja - niz vinil je curila uvodna „Plainsong“. Od tog talasa mračnjačke tuge, napuštenosti, neostvarenosti, nije se moglo pobjeći.
Slon na staklu
Prva pjesma jasno podvlači da smo na gotičarskom terenu! Producenti su prvo bili užasnuti, a onda su moljakali Smita da pomjeri izlazak albuma u manje „udarni“ dio izdavačke godine. Jer, zamislite, nakon pola decenije, Rober E. Smit nije odlučio samo da izgleda kao gotičar, već i da ponovo svira gotik rok. Da zagrize, do kosti.
Najveći trik ploče „Disintegration“? The Cure je najdublje uplovio u pop svijet i osvojio vječnu koordinatu za sopstveno sidro, baš u momentu kada se od tog žanra najviše udaljio. Spisak dokaza je vrlo koncizan: „Pictures of You“, „Plainsong“, „Lovesong“, „Fascination Street“ i magična „Lullaby“. Ma, probajte samo da nabrojite ploče koje su nadžidžale toliko planetarnih hitova...
Sa Robertom Smitom nije se moglo pričati tokom snimanja ploče „Disintegration“. Ni abera!
- Bio sam pretenciozni, teatralni naduvenko. Ali, baš sam želio da imamo atmosferu žešće nelagode u studiju. Slona u staklenoj bašti - kazao je Robert, 30 godina nakon izlaska ploče koja je njegov magnum opus, remek djelo, dijamant među krunskim draguljima benda The Cure.
Glupe uspavanke
„Disintegration“ je tako jednoznačna i bezgrešna ploča, neodoljiva u nevinoj naivnosti. Skoro pa jednosmjerna ulica satkana od 72 minuta lamenta nad samoćom. Hladan tuš dron gitare, sipljivi sintisajzer koji je treperio kao usna onog koji pokušava da zadrži suze i Robertov glas koji bi izronio davljenički: „Tako sam hladan“... Album grabi do kraja u istom tonu, baš kao na početku „Plainsong“. Beskrajno zarazno, pravo do studentskih soba sa obje strane Atlantika, te 1989. godine.
Ključni momenat autorske zrelosti je naravno „Lullaby“. Komponovana u malo bržem letu ritam gitare preko koje je Smit prosuo prošaputane stihove, u konačnoj produkcijskoj verziji dobila je tonu teških slojeva i genijalnu, nezaboravnu bas potporu.
- Ne biste vjerovali koliko su me proganjale te glupe uspavanke koje je tata izmišljao. Uvijek su imale užasan kraj. To je otprilike zvučalo kao „spavaj sad bebo ili se nećeš buditi uopšte“ - kazao je jednom Smit.
Bilo je nečega užasnog, zloslutno-erotskog u priči o pauku koji bi se svake noći podvlačio pod Robertovu postelju i spuštao sočne, lude riječi na njegovo uzglavlje... Smit na početku nije bio svjestan koliko je njegova pjesma višeznačna, univerzalna!
Vječni klišei
Bila je to i slika sjećanja na propalu vezu koja ga je progonila i nakon raskida... I naravno, njega samog. Dok su mediji spekulisali da je „spajdermen“ iz „Lullaby“ slika Smitove biseksualnosti, bilo je jasno da se pauk samo zapleo u sopstvenu mrežu. I da je Robert Smit isporučio uzbudljivu himnu koja se mogla samo šaputati, jer je toliko krhka, da potpuno oduzima dah. „Čovjek pauk je uvijek gladan“...
Roberta Smita dugo je proganjao utisak da je ploča previše mračna. Zato je kao vinjetu, nezaboravan momenat kratkog skretanja, ubacio laku i zaljubljenu „Lovesong“. Kao svadbeni poklon Meri Pul!
- Da je nema, „Disintegration“ bi bio drugačiji album. Ovako ima momenat kratke nade i zanosa. Uprkos svemu. Do novog pada - rekao je Smit.
Tadašnji kritičari nijesu voljeli „Disintegration“. Bili su u pravu oni koji su govorili da ploča nije donijela ništa novo, da je povratak u gotiku malo infantilan, da Smit previše pozajmljuje od grupe Joy Division... I apsolutno su promašivali poentu.
Jer, što je manjak originalnosti naspram 70 minuta cijele tragedije bas linije i tvrdoglavo dosljedne melanholične gitare čiji je dodir poput hladnog jezika na koži, pod sintisajzerskom dekoracijom nalik koloritu jesenje sahrane? I sve to samo zbog neostvarene ljubavi. Toliko lijepe muzike, samo zbog toga što je Robert Smit tvrdoglavo vjerovao u vječne klišee. S. STAMENIĆ
FOTO: pinterest.com / irishtimes.com
