Istorija sedme umjetnosti pamti brojne legendarne, lako prepoznatljive scenarije, za čije ste replike morali da čujete čak i ako nijeste gledali film. Dovoljno je pogledati slavnu listu Američkog filmskog instituta sa najpoznatijim filmskim citatima i uvjeriti se da je to tako. Ipak, interesantno, samo dio filmova koji mogu da se pohvale kultnim replikama iskočio je iz tog koncepta i upao u onaj koji slavi jačinu i važnost dijaloga na velikom platnu – kao čuvena ostvarenja „Casablanca“ (Majkl Kertis, 1942), „The Godfather“ (Frensis Ford Kopola, 1972) ili „Taxi Driver“ (Martin Skorseze, 1976).
Jačina dijaloga
Razmjena riječi u ovakvim filmovima ostavlja za sobom utrasiran put kojem se bez prepreka uvijek možete vratiti. I male su šanse da se, kada vam neko spomene jačinu ovakvih dijaloga, odmah ne sjetite Tarantinovog remek djela „Pulp Fiction“ koje 21. maja slavi 25. rođendan.
Debate o važnosti ubrzanog krimića Kventina Tarantina traju i dan-danas, četvrt vijeka nakon kanske premijere 1994. godine. I uvijek se završavaju istom ocjenom: „Pulp Fiction“ je hiperzabavan, vremenski neograničen, uticajan, snažan i na koncu veoma dobar.
Kada napišete dobar scenario i osmislite scene već na samom početku, čini se kao da je pola posla već gotovo. No, kada imate sreće da te replike date fenomenalnoj glumačkoj ekipi kao Tarantino – lako ste obavili i drugi dio posla.
Iako je bilo izuzetno teško sastaviti glumačku ekipu sa Džonom Travoltom, Umom Turman, Semjuelom L. Džeksonom, Timom Rotom i Harvijem Kajtelom na čelu - što zbog nesigurnosti da mogu iznijeti uloge, što zbog nedostatka vremena - Tarantino nije odustao od inicijalne ideje.
Tarantino se toliko posvetio petparačkoj priči, da je određene uloge napisao baš za te glumce. Najinteresantnije su one koje je osmislio za Džeksona i Kajtela, čija je rola toliko uticajna, da se i dan-danas koristi u reklamne svrhe, sa sve njegovim čuvenim kolima.
Zlatni talenat
„Pulp Fiction“ bio je nominovan za Oskara u iznenađujućih sedam kategorija, a nagrađen je samo u jednoj, u kojoj je to najviše i zaslužio. Tarantino i Rodžer Everi osvojili su priznanje Američke akademije za najbolji originalni scenario 1995. godine.
No, mnogo zanimljivija stvar dogodila se prije uručenja Oskara. „Pulp Fiction“ uzeo je Zlatnu palmu na Kanskom filmskom festivalu pobijedivši filmove velikih faca - od Nanija Moretija i Kšištofa Kišlovskog, preko Abasa Kijarostamija i Žanga Jimouja, do Andreja Končalovskog i Džoela Koena.
Uostalom, nekim filmovima je i mjesto u deceniji u kojoj su napravljeni. Njihov proces stvaranja ne bi trebalo da se obnavlja. I to (ne)popularni Amerikanac savršeno dobro zna.
Muzičke želje od sedam do 107
Ako vam prva asocijacija na „Pulp Fiction“ nije blistav dijalog, onda sigurno jeste muzika. Već nakon Tarantinovog prvog filma „Reservoir Dogs“ (1992) bilo je jasno da će pop pjesme igrati ključne uloge u njegovim ostvarenjima.
- Prije nego što počnem da radim novi film, uvijek prvo prođem kroz muzičku kolekciju. Pronalazim ploče i puštam pjesme, u pokušaju da u njima pronađem karakter i duh filma - kazao je jednom Tarantino.
„Pulp Fiction“ soundtrack pokriva više muzičkih decenija.
Ima tu i do tada nepoznatih pjesama i nekih zaboravljenih hitova, od fenomenalnog Čaka Berija i numere „You Never Can Tell“, koja je pečatirana plesom Ume Turman i Džona Travolte, do „Girl, You’ll Be a Woman Soon“ benda Urge Overkill. Tarantino je većini generacija ispunio makar jednu muzičku želju.
FOTO: imdb.com
