Neke uloge igrao je i po 700 puta, a u drami „Tramvaj zvani želja“ Tenesija Vilijamsa u Jugoslovenskom dramskom igrao je ravno trinaest godina. („Tako dugo se voziti tramvajem zvani želja izvanredna je avantura“ M. J.). Nezaboravna su njegova glumačka ostvarenja u filmovima „Na rubu pameti“, „Noć i magla“ (scenario Danilo Kiš), „Zločin i kazna“, „Andrić i Goja“, te u TV serijama „Otpisani“, „Salaš u Malom Ritu“, „Sivi dom“, „Srećni ljudi“ i dr.
Igrao je, ili gostovao sa predstavama u mnogobrojnim regionalnim pozorištima, a u Crnoj Gori je igrao na Barskom ljetopisu, u CNP-u, Zetskom domu… Nagrađen je najvećim priznanjima za glumu, („Pavle Vuisić “ , „ Dobričin prsten “ , „Sterijina nagrada“…).
Tokom 1944. godine četnici su mu ubili majku, sestru i brata, pa je spasenje i nadu pronašao bjekstvom iza pozorišne zavjese, u glumu.
POBJEDA: Magiju pozorišne scene prvi put ste osjetili daleke 1960. godine u ulozi trećeg glasnika u predstavi „Ričard Treći“ u JDP-u, a koju je režirao Vaš tadašnji profesor Mate Milošević. Sjećate li se šta je pokrenulo u Vama taj glumački poriv i ljubav prema glumi?
JANKETIĆ: Kad nekako sad bacim pogled unazad na svoj život, onda se sjećam nekih stvari i događaja koji me u ovom trenutku uvjeravaju i daju mi argumente za ovo šta ću reći. Sjećam se, bilo je to 1942. godine, kad sam bio četvorogodišnji dječak, moju majku su sproveli četnici u kolašinski zatvor, jer je bila partizanka. Onda je njen mali sin, moj brat, kome je ona dala ime Ratibor, a koga su otrgli sa majčine sise, pijenuo. Skupila se bila tada gomila ljudi, moja baba, strina, malo je bilo muškaraca, oni su bili u šumi. U toj nekoj situaciji sam ja vidio i shvatio da niko ne obraća pažnju na mene, da je moj „usnuli“ brat Ratibor sada glavni. Naravno da je meni bilo žao njega. Ali, utrčao sam u kuću, uzeo jedan veliki kuhinjski nož, i nijesam se tamo ubio, nego sam došao, pred tim okupljenim ljudima da obavim taj čin samoubistva u tragičnoj predstavi, ne mogavši da prebolim smrt rođenoga brata.
Onda su, naravno, ljudi bili zgranuti tim činom, jer to se dešava pored kovčega na dan sahrane. Odjedanput se tu odigrala jedna gotovo antička drama. I tek sada shvatam da je tu, prvi put, progovorila ta ka glumi povodljiva moja priroda. To je bila zapravo prva velika tragična glavna uloga koju sam odigrao u životu.
POBJEDA: Očigledno da je u toj „antičkoj drami“ bilo duboko usađeno nešto od crnogorske dramatike i arhetipa koji Vas prate kroz čitav život i glumačku karijeru?
JANKETIĆ: Naravno da je to crnogorski arhetip, jer ja sam od oca Crnogorca i od majke Crnogorke i od svih đedova i baba i po jednoj i po drugoj strani. Ja sam pripadnik te teške kolonije na ovim prostorima koja je sklona tim epskim, tragičnim takoreći poetičkim naklonima prema životu. Sve što je kasnije dolazilo da bi se opstalo za mene je bila na neki način ta vrsta poezije...
POBJEDA: Pisali ste poeziju, studirali književnost, pa ipak, odlučili ste se za glumu. Tek kad ste se popeli na binu osjetili ste sigurnost pred svijetom. Šta ste pronašli u tome, kako se desilo da odaberete glumu?
JANKETIĆ: Sad mi se čini da nijesam ja izabrao glumu, kao svoj način življenja, nego je gluma odabrala mene. Toliko davno da se jedva sjećam kad se desila ta njena okupacija nada mnom, kad me uzela pod svoje i kreirala moj život evo do dana današnjeg. Bez obzira koliko se ja otimao i želio da imam neki svoj lični stav prema životu i nešto što je možda daleko od te imaginarne kreacije života. Sve vrijeme je uporedo kod mene postojala potreba da prosto stojim na zemlji, da stvaram porodicu, da podižem đecu, da sagradim kuću, da imam imanje, da živim jednim životom kojim žive uspješni ljudi u realnosti. A ne samo u imaginaciji na koju me je gluma navodila otkako znam za sebe.
POBJEDA: Nalazili ste se, dakle, neprekidno između običnog života i imaginacije. Šta je u tome bio Vaš glavni motiv, egzistencijalna tačka za kojom ste tragali u pozorištu?
JANKETIĆ: Mogu reći da kako se odvijao moj život, tako sam ja taj svoj život pretvarao u pozorište. I kad sam ostao bez oca, i kad sam ostao bez majke, i kad sam ostao bez sestre i kad sam ostao potpuno sam poslije rata. Vjerovatno u želji nekoj velikoj, skrivenoj, potajnoj, da taj život u kome mi je bilo jako ugodno i lijepo sa mojim ocem, majkom, bratom, sestrom, na neki način povratim. Da ja to povratim, da opet živimo tako svi zajedno kao da ništa nije bilo.
A ipak sve je to na neki način naklonjeno ubrzanim tokovima stvaralačkog čina kakav može samo da se desi u pozorištu, u umjetnosti, da se preskoči vrijeme i da se na neki, kako bi se sad reklo virtualan način proživi taj život sa svim potrebama koje nosiš u glavi, u svojoj mašti, a koje su jako, jako daleko od ostvarenja u običnom životu. Jer, život je obična muka, tlaka, strah, sumnja, robija pred neostvarenim željama...
(Opširnije u Pobjedi)
