Do tada ne pomislim da sam batalio - odgovorio je Antonio Toni Petrović na pitanje da li je i koliko svjestan da je prije nekoliko dana zauvijek otpratio vaterpolo iz života. Toni igrač - je završena priča.
Kao dijete uskočio je u bazen, klupko je počelo da se odmotava. - Počeo sam kod Zorana Maslovara, imao sam dobar pregled, ali od svih najslabiji šut. Trener Malsovar je vidio nešto u meni, forsirao, davao podstrek, tražio šut, izmišljao zadrške. Čak sam se istezao da bih dobio šut. Bio sam igrač desne strane kao Draško Brguljan. Aleksandar Šapić je bio najzaslužniji kada je promijenio mjesto u timu. - Sjećam se duela sa Šapićem. Maltretirao sam ga, skakao na glavu, nijesam imao ideju što da radim. Dobio je i isključenje. Trener Slobo Vičević me nakon ove utakmice prebacio na beka. Tako je i krenulo...
Deset godina nakon što je osvojio šampionsku titulu sa Primorcem (2009. na Rijeci) u kapici Primorca, posljednji put, odigrao je posljednji minut u Budvi. - Sve što sam imao dao sam, 21 godinu u vaterpolu. Imao sam punu podršku od navijača, Beštija, prijatelja i prijala je. I sad prija. Prošetam kroz Podgoricu, gdje me znaju samo sa TV-a, pa kažu: ,,Petroviću, bravo majstore“. Nikad to nijesam zaboravio. Ovo nije ,,samo“ hvala. ,,Petroviću, bravo majstore“- ostaje za cijeli život.
Od vaterpola je dobio sve. Slavu nije jurio, pratio je instinkt, sreća ga je više puta pogledala. Fajter, nikad ziceraš. Impulsivan, drčan.
- Ništa mi nije žao. Mislim da sam kroz karijeru, u odabiru klubova imao dosta sreće. Zvali su me pravi ljudi u pravo vrijeme. Nije bio od onih igrača koji je mogao golovima u svakom trenutku ekipu da odvede do pobjede. Nije bio ekstra talenat. Ali, imao je sve ostalo. To ,,ostalo“ otvorilo je puteve. - Ne postoji formula za uspjeh, možda je najbliža da ne odustaneš, a ja sam najmanje 20 puta bio spreman da odem, što kao mlad igrač, što kao stariji igrač. Ali, nijesam odustao. Radio sam jako, davao sto odsto da se ne bih na sebe ljutio nakon utakmice. Koliko god da si talentovan, ako puno ne radiš ništa ne možeš da postigneš. U Kotoru je bilo talentovanih igrača koji su bili čudo, a na kraju se nijesu ostvarili. A ja mogu da kažem sljedeće: čudo nijesam bio, ali sam se ostvario. Bio sam dobar, zahvalan igrač, vojnik. Moja misija je završena i treba da se posvetim nekim drugim izazovima.
Ostvario se i kao klupski i kao igrač reprezentacije. Nedostaje mu ,,samo“ olimpijska medalja. Ali, ni to nije problem, pokušao je i nije išlo. Zahvalan je i srećan zbog milion drugih stvari. Ponosan je na odluke, ekipe za koje je nastupao, na medalje sa ,,ajkulama“. Posebno na odlazak u 23. godini u Salerno gdje je ispekao zanat i oblikovao se.
- Bio sam dobar igrač, ali u tom momentu sam praktično bio bez kluba. U stvari, mogao sam da ostanem u Primorcu, jer druge izbore nijesam imao. Onda su me zvali Uskoković i Neboiša Milić da dođem u Salerno, što je bila prekretnica. Kao prvo, izašao sam van. Kotor je mali grad, začauren si. U tim godinama mislio sam da sam najpametniji. U to vrijeme se više izlazilo i funkcionisalo po principu ,,dobro je ili biće dobro“. Otišao sam u Italiju, vidio da mogu. Prije svega da zaradim, što mi je dalo podstrek. Vidio sam da se čovjek može i naspavati i funkcionisati na sportski način. Krenule su stvari dobro, slagale su se, nakon toga sam se vratio kući. Primorac je stao na noge, pravili smo rezultate. Stigla je magična 2009. godina...
Malo je poznato da je Petrović bio pri tome da spakuje kofere i ode u Saudijsku Arabiju.
- Imao sam dobar ugovor, ali me u posljednjem času zvala Savona i prešao sam. Zatim sam otišao u Primorje, da ne pričam kakva je to ekipa bila. Posljednje tri godine sam u Primorcu. Vratimo se na samom početku priče: drčan, implusivan, nekad i bez dlake na jeziku. Savjetovali su ga:
- "Toni, ne nerviraj se“. Kroz karijeru sam bio dosta eksplozivan, čak, možda i nepromišljen, što nikad nijesam uspio da iskorijenim. Implusivan - više, što je donekle u meni budilo fajtera koji se ne povlači. S jedne strane nekad je to bilo ružno za viđet, a nekome je bilo simpatično. Nijesam baš najponosniji, ali, eto i to je išlo uz moju ličnost. Nikad nijesam uspio da se izborim i prestanem to da radim. Moj moto je bio da dam sto odsto i da ne budem ljut na sebe zbog nekih odluka. Išao sam srcem. Sve što sam radio - srcem sam radio.
Korak po korak, Toni je postao ozbiljan igrač, za veliku ekipu. Lijepe slike nikad neće zaboraviti. Manje je bilo onih koje želi da gumicom izbriše. Osvajao je, istina i gubio je. Kompenzacijom nije uništio iskrenu želju da dođe do cilja. Sport mu je bio lijep i težak...
- Bilo je teško, žrtva je velika, a u odnosu na neke druge sportove finansijska dobit nije velika. Ko ne osmisli svoj put i što će poslije, može da se nađe u ozbiljnim problemima. Pitanje je da li bi većina od nas mogla da sjedi u kancelariji. Ne bih mogao da sjedim u košulji, jer sam cijeli život aktivan. Zbog toga je dobro kad se osvoji nešto, a ako se u karijeri ništa ne osvoji, dolazi do pražnjenja. Na sreću pa je za Tonija bilo više lijepih trenutaka, a i oni manje lijepi pripremili su ga za život poslije sportske karijere. U Kotoru je, živi sa porodicom. To je njegov grad koji ga je ponosnim učinio 2009. godine.
- - Prije deset godina osvojili smo titulu, koja mi je najviše u srcu. Došli smo na završni turnir kao autsajderi, po svemu. Otpisani pred meč sa Zagrepčanima, otpisani i kad smo prošli i došli do Pro Reka. Onda se to desilo - titula. Vratili smo se kući, bila je ponoć, mislio sam biće 100 ljudi, a ono... Dočekao nas je vatromet ispred Starog grada, a kad smo ušli na trg imalo se što viđet. Staro, mlado, niko nije spavao. Priredili su nam doček za pamćenje. Prisjeća se reprezentacije, oprostio se nakon OI u Riju. - Najdraže mi je bilo srebro iz Barselone i Beograda U Španiji smo se osjećali moćno, pogotovo u polufinalu protiv Italije. Pregazili smo ih. U finalu izgubili od Mađara... Sjećam se te prve utakmice sa Grcima, poraza, nije nam ništa išlo, ali na kraju smo proživjeli 16 najboljih dana. U Beogradu na šampionatu Evrope sve se bilo poklopilo. I na kraju poraz od Srba u finalu, bude ti krivo.
Surfovanje po sjećanjima završili smo sa Olimpijskim igrama. Dugo je trebalo nakon Londona da se knedla proguta.
- U Londonu je bilo mnogo teško, ali opet kad se završilo, znali smo da nas čeka Rio. Gurali smo dalje. Dosta smo knedli progutali. Bilo je uspona i padova, dizali se, a na kraju krajeva mislim da smo dobro prolazili. Ostaje žal za olimpijskom medaljom.
