Sve što čujemo kao bijeli šum, kakofoniju nevidljive svakodnevice, svijeta i vremena koje se dešava oko nas, Tomu Vejtsu krvarilo je uši dok je bio dječak. Neobjašnjiva distorzija, poput oštrice hladnog stroja koja siječe mlado drvo, pratila je svaki zvuk i činila njegov svijet nepodnošljivim.
Škrinja snova
Prije 20 godina, albumom „Mule Variations“, Vejts je ispružio čvornovatu, izboranu ruku i ponudio primirje svijetu prema kom je previše puta gorko otpljunuo do tada.
Ulazio je u šestu deceniju. Prema sopstvenom priznanju, previše puta umorio je noge pokušavajući da razgazi tuđe cipele. Njegova deklaracija o primirju bila je muzička zbirka pogleda sa prozora doma koji je godinama ljubomorno čuvao od tuđih pogleda. Album, objavljen 16. aprila 1999. godine, škrinja je snova žene koju je volio, Ketlin Brenan.
Kada je imao 11, svijet odrastanja Toma Vejtsa prepolovljen je razvodom roditelja. Dobar komad njegove karijere sveden je na potragu za očinskom figurom. U jednom od rijetkih intervjua, priznao je da su to bili pisci i pjesnici iz ere bitnika, poput Keruaka i Bukovskog...
Distorzija je utihnula, postala je prigušena tokom odrastanja.
- Poput akni, ili masturbacije... To jednostavno prođe poslije puberteta - rekao je jednom.
Kaljavi pozer
U sasvim nebitnom filmu „Rajski vrt“ („Paradise Alley“, Silvester Stalone, 1978), naš „čuvar loše jetre i slomljenog srca“ glumio je sebe ili nekog sličnog sebi: pijanistu-pozera punog oporih riječi. I baš tad upoznao je Ketlin Brenan, scenaristkinju koja će zamijeniti sve bitnike i uzore ovog svijeta.
- Nijesam oženio samo prelijepu ženu, već i cijelu, veliku kolekciju ploča – kazao je Vejts, u jednoj od rijetkih situacija kada bi dozvolio da neko pokupi mrvice sa stola njihovog doma.
Prije nego što je objavio album „Mule Variations“, bilo je mnogo, previše onih koji su smatrali da je Vejts izdao sebe. Da su kulise mračnog džez kabarea i užegli podovi barova kraj zaboravljenih auto-puteva američkog zapada, samo poprište pozerske forme koju više ne živi i ne osjeća.
Vejts je i sam znao da su mu odrpane, kaljave pantalone skitnice po bespućima otuđene Amerike - okraćale. Postao je, na koncu, otac kom su se više gledali filmovi na kauču kalifornijskog doma sa ženom svog života, nego utroba kaljala novim katranom od alkohola i gluve noći.
Talog iskustva
Ploča „Mule Variations“ bila je Vejtsov odgovor svima - i dokaz sebi, da i dalje može da napiše stih toliko iskren, da ispred njega stane imenom i prezimenom. Takve su mogle da budu isključivo one pjesme koje isijavaju iz taloga vrištećeg životnog iskustva.
Mislite da možete napisati neki stih kao Tom Vejts? Odvojite nekoliko decenija za samoću manastira u planini, koljenima stružite sav jutarnji glib ispred šanka, probudite se ispod mosta tuđeg grada na uzglavlju nepoznate rijeke, prodajte dušu đavolu, pa sve to još jednom - i onda možda možete probati... E, takvom Tomu Vejtsu su uoči objavljivanja ploče „Mule Varations“ govorili da je omekšao. Kako su se samo prevarili...
Pandorinu kutiju snova Ketlin Brenan njen voljeni pustio je kroz raširene škure sopstvenih pogleda na stvarnost. Nastao je album „Mule Variations“ - bijesan, rokerskiji i bučan u uvodnom dijelu, kao poveznica sa kultnom pločom „Bone Machine“ (1992).
Zapuštena kuća
Vejts je vrlo ciničan i samokritičan već od prve pjesme „Big in Japan“, koja nije ništa drugo nego priča o groblju slonova za velike muzičare. Jer, ova zemlja pripada baš tom kutku planete gdje precvale, ugasle zvijezde odlaze na turneje po posljednje komadiće slave. Već od treće pjesme „Hold On“ Vejts je smireniji, zaneseniji, u springstinovskom rok ritmu, ali baveći se emocijama onog koji „odlazi iz svog grada brže od metka“.
„Eyeball Kid“ je idealan primjer pjesme u kojoj se susreću i suprotstavljaju Ketlin i Tom. Sliku njenog straha iz odrastanja, mladića koji je posmatra iz daljine i sve više igra ulogu voajera, Vejts ublažava portretom bezazlenog, samosažaljivog usamljenika.
„House Where Nobody Lives“ savršeno podvlači što je Vejtsa iz bitničke birtije odvelo u zagrljaj Ketlin Brenan. Slika memljive, zapuštane kuće, svratišta prije nego doma, nije namijenjena čovjeku kog niko ne primjećuje, već onom koji nije sposoban da se preda i zavoli ne očekujući ništa zauzvrat.
Dolazak kući
Tada se album pretvara u melanholično bluz meditiranje, u onoj mjeri u kojoj je ogrubjeli Tom Vejts sposoban za to. Sav od želje za dijeljenjem i komunikacijom, što je tako neočekivano od muzičara koji je reputaciju izgradio kao propovjednik individualnosti!
Naravno, ploča je bila pun pogodak, još potpuno neočekivano objavljena pod etiketom izdavača „Epitaph“, nezavisne kuće koja je uglavnom promovisala mlađe pank pop bendove kao što je The Offspring...
- Mjesec je slomljen, a nebo je napuklo. I zato dođi kući. Jedino što još možeš da vidiš jeste ono što ti fali. I zato dođi kući - glasi jednostavan poziv u posljednjoj pjesmi „Come On Up to the House“, koja zaokružuje 70 minuta „Mule Variations“.
Ketlin je brak sa Tomom Vejtsom često poredila sa „životom sa mazgom“ (eng. „mule“). Tvrdoglavo poput mazge, Tom je na 12. ploči objasnio svim „razočaranim“ fanovima, da nije izgubio sebe onog dana kad se zauvijek pronašao na njenom kauču.
„Mule Variations“ je njegova karta za sklonište od napuklog neba. Zbog nje su prije 20 godina svi ponovo počeli da vjeruju u Toma Vejtsa.
FOTO: midcenturymiskatonic.tumblr.com / pinterest.com / vinylreviews.com
