ZGRABI
FILM
Čini mi se da sam zarobljena u pozorištu i knjigama: filmovi kojima se uvijek vraćam imaju teatarski ili književni korijen. To su: „Orkanski visovi“, „Gordost i predrasude“, „Ko to tamo peva“, „Maratonci trče počasni krug“, „Profesionalac“...
„Orkanski visovi“ i Hitklif. Dah mi zastane od pomisli na mušku snagu koja je ostala nemoćna nad nekušanom ljubavi koja se pretvorila u svoju suprotnost. Ljubav je razumijevanje, podrška, sloboda. Hitklif je snažan, bistar i sposoban, ali ne može da se izbori sa traumom. Ne razumijevajući tananost ženskih emocija godinama živi u mržnji i velikom duševnom bolu. Hitklif je samo nesrećno dijete koje želi da bude voljeno.
Čini mi se da su „Orkanski visovi“ krivi za mišljenje čvrsto inkorporirano u moje biće: „Ti krojiš svoju sudbinu.“ Kada te povrijede boljeće, ali da li će bol trajati odlučuješ ti a ne oni koji su te povrijedili.
„Gordost i predrasude“. Nažalost, nije se mnogo toga promijenilo od kada je ovo djelo napisano. I dan-danas ostajemo nejaki pred ljubavlju. Rijetko se usuđujemo da se borimo za nju. Voljela bih da smo transparentniji.
Omladina sada jeste otvorenija, ali prenaglašavanjem emocija u stvari kamuflira njihovu plitkost. Često u praksi upoznajem osobe koje se bore sa paničnim napadima. Njihov uzrok je skoro uvijek čežnja za nekim ili nečim koja je potisnuta sopstvenim uvjerenjima da je to nedokučivo. Da osoba toga nije vrijedna ili da to što želi ne smije da ima.
Dušan Kovačević i njegove predstave. Trebalo bi ih pogledati sve. Ekranizovane neka budu samo dobra preporuka za ljude koji žele da razvijaju kritičku misao. Mnogo je replika koje često pominjem klijentima. Luka Laban (Bora Todorović), to smo svi mi. Živote provedosmo bavići se ljudima koji najčešće nemaju pojma o nama, niti ih zanimamo. I nije problem što smo nekada kao on. Problem je kada smo Luka Laban bez ikakve realne potrebe. Sve za nekoga, sve zbog nekog ideala, težnje i čežnje, a druga strana to ne zna i ne razumije.
Teodor Teja Kraj (divni Branislav Lečić) gleda Labana sa zbunjujućim neprepoznavanjem, „blago teleći“. Mnogo volim taj pogled. Mnogim mojim klijentima pomogao je da odustanu od nefunkcionalnih težnji ili da izaberu drugačije načine da osvoje željeno.
TV
Redovno gledam gostovanja naših uglednih ljudi u različitim političkim, ekonomskim ili kulturnim emisijama. Uglavnom preferiram emisije uživo. Tada njihove riječi ne mogu biti stavljene u kontekst koji se ni njima ne dopada, da ne pričam o situacijama kada ostanu nedorečeni, a samim tim i pogrešno shvaćeni od slušalačke publike zbog nečije uređivačke politke.
Od stranih kanala samo ću reći: „Winter is coming.“ Dovoljno.
MUZIKA
Kada sam sama slušam strani i domaći pop osamdesetih. Kada sam sa djecom tada slušamo ono sto piše Sanja Perić, stvara Frenki Bogićević ili pjevaju Zvjezdice.
Kada sam u nekom klubu, najviše mi prijaju klasična gitara, violina ili flauta. Ako imam priliku da plešem, moj izbor je baćata.
Kada su slavlja i veselja, vidjećete me u kolu, možda ne zbog toga što znam pjesmu, najčešće ne znam ali znam ritam „dvojke“ i osjećam sreću domaćina koji me je pozvao da podijelimo radost njegovog dana.
ZAOBIĐI
FILM / TV / MUZIKA
Ljudi koji žele da ostanu pokorne sluge sistema i osobe koje žele da uživaju i razvijaju konzumentsko društvo – trebalo bi da zaobilaze pozorište i bioskopske sale u širokom krugu.
Trebalo bi im reći i da u Crnogorskom narodnom pozorištu jednom mjesečno svira Simfonijski orkestar i da obavezno tog dana ne budu ni blizu Bokeške ulice u Podgorici. Postoji mogućnost da bude narušena njihova opčinjenost lakim notama i instant životnim rješenjima.
Trebalo bi i da se čuvaju programa koje emituje CNN ili, recimo, Nacionalna geografija. Znanje ozbiljno može da naruši bezvrijednost duše i obogati mentalno zdravlje.
FOTO: Privatna arhiva / pinterest.com
