Piše: Milorad PUSTAHIJA
Nedavno je DPS raspisao partijske izbore i zakazao Osmi kongres za kraj 2019. godine. Naglašeno je da treba birati ljude koji su spremni da iznesu sve zadatke koji budu pred njima, kao i da se suoče sa izazovima novog vremena, kako DPS ne bi izgubila prepoznatljivu i uspješnu sposobnost prilagođavanja različitim uslovima političkog djelovanja. Dakle: biće naredni svemu što ih snađe. A da, rečeno je i da se nastavi sa kontinuiranim pružanjem šanse mladim i obrazovanim ljudima što se i do sada pokazalo kao dobar model. Sve je ovo lijepo rečeno, ali ne znam da li je baš tako mišljeno ili su u pitanju samo prigodne političke stilske figure.
Niti su sva dosadašnja prilagođavanja DPS-a dala baš najbolja rješenja na društvenom, ekonomskom, političkom, moralnom, identitetskom i državotvornom planu, niti se kloniranje i kićenje pozornica i institucija mladim klonovima starih kadrova može baš nazvati podmlađivanjem i davanjem šanse. Jer: donosioci odluka uvijek su ostajali oni isti stari, nezamjenjivi, a podmladak je samo aplaudirao i dizao ruku. Jedini ozbiljan ,,eksces“ u podmlađivanju je slučaj dr Ivana Vukovića, ali je još suviše rano za konačno ocjenjivanje, iako ovaj slučaj već budi nadu i optimizam. Nekako od same najave kongresa broj osam me zbunjivao i donosio neku tihu jezu. Pokušavao sam da čitanjem raznih numeroloških tumačenja broja osam, od numerologije iz Svetog pisma, preko kabale i feng šuija, otkrijem izvor te jeze, ali mi nije pošlo za rukom.
Možda zbog moje nereligioznosti i potpunog nedostatka sujevjerja nisam nikako mogao te ontološke i mistične izraze iz numerologija vezati za ordinaran pojam kao što je politička partija. Onda, „ničim izazvan“, sjetim se Osme sjednice CK SK Srbije. I bi mi jasan uzrok jeze. Prisjetih se, ničeanski rečeno, „nastanka DPS-a iz duha Osme sjednice i događanja naroda“. Nekako u to vrijeme izašao sam iz SK zbog njegove veleizdaje države i potpune nesposobnosti i nemoći njegovog rukovodstva. Nije mi lako pao izlazak iz stroja, ali poučen onim što je uslijedilo postao sam još ,,lijeviji“ i odlučniji i zaključio da socijalizam nije neka jednom za vazda naslijeđena dogmatska ortodoksija, već prosto naglašena društvena i socijalna empatija u nekom društvenom uređenju koje neprestano evoluira.
Tada su na razvalinama Jugoslavije i socijalizma nastajale političke nakupine kleronacionalističkih romantika i tradicionalista i pseudoliberalnih, čast izuzecima, parolaša sa jednom jedinom idejom da je sve bolje od komunizma i partijskog jednoumlja. Dobili smo višepartijski sistem i fašizam. I bezumlje umjesto jednoumlja. Interesantna stvar da se i sada nalazimo u jako sličnoj situaciji gdje bezlični DPS i ozbiljno uzdrmani sistem napadaju stranke slične pameti poput onih iz 90-ih.
Ovo što sada imamo uglavnom dugujemo DPS-u. Koji nam je sve to žestoko naplatio. I nezavisnu državu, i NATO i strijemljenje ka našoj „evropskoj kući“; ali i državu u državi pod upravom Srpske pravoslavne crkve koja je u Crnoj Gori nezavisnija od Vatikana u Rimu i koja je iznad svake vjere, mjere, zakona i - morala. I pošast korupcije najviše dugujemo DPS-u, kao i nesmjenjivu vlast i nesmjenjivu opoziciju...
Pardon, ima nešto i stranačkih abortusa kreiranih i napravljenih u politprodakšn odjelu sokratovskog koncerna Vijesti. No, mislim da se može reći: više je DPS uradila na odgajanju i održavanju nesmjenjive nesposobne i gubitničke opozicije nego na sopstvenom profilisanju, podmlađivanju i jačanju. Ko zna, valjda su niži troškovi proizvodnje nesposobne opozicije nego sopstvenog kvaliteta?! Ali ništa nije vječno osim umišljenosti vlastodržaca. Narod ciklično i samo na trenutak postaje „pametan“ i onda brzo mijenja - il’ na bolje il’ na gore.
A to, već, nije svejedno, mislim hoće li na bolje ili na gore krenuti. Užasnut realnom mogućnošću da zemljom zavladaju ovi samoproglašeni spasitelji, odnosno neozbiljni, bezidejni i razjedinjeni likovi sa opozicionog političkog ringišpila, počeo sam da razmišljam: da li DPS može na nogama da održi ovaj kongres? I da li su svjesni da takvih ljudi, kakvi im trebaju, nemaju baš previše u svojim klijentelističkim bataljonima... Da moraju, poput Diogena, lampom da traže i pridobijaju znavene, časne i sposobne. Rijetki cvjetovi rastu visoko na nepristupačnim visinama a svaka ruža ima trn, čak i mlada. Na ovim vašim „visinama“ najviše je – kukurijeka.
