Piše: Ranko ĐONOVIĆ
REKVIJEM DEMOKRATIJI
U julu 1996. godine, četiri mjeseca prije okončanja četvorogodišnjeg poslaničkog saziva, opozicija je napustila Parlament zbog promjene izbornog zakona, kojim je ugušen i posljednji tračak demokratije u Crnoj Gori. Naša sedmodnevna bitka u Parlamentu i pokušaji da spriječimo usvajanje najzloglasnijeg izbornog zakona u istoriji višestranačja unaprijed su bili osuđeni na neuspjeh. Ipak, višegodišnji opozicioni staž nalagao je da se iz posljednje bitke u ovom sazivu ne izlazi „bez ispaljenog metka“. „Gospodo iz DPSa, već tri dana uporno dokazujete da argumenti i logika ne stanuju na onoj strani skupštinske sale gdje sjede vaši poslanici.
Ostali ste, gospodo, dosljedni jedino u nedosljednosti i nekorektnosti prema opoziciji. Ja sam jedan od onih poslanika koji vjeruje da vi ne možete, bez obzira i na ovaj izborni zakon, ostvariti pobjednički rezultat ako opozicija bude jedinstvena“, kazao sam u izlaganju i pojasnio predložene izborne novine. „Vi ste, govoreno sportskim jezikom, napravili pravila po kojima dva fudbalska tima – opozicija i DPS – treba da odigraju utakmicu po svim važećim propisima (čak je, možda, opoziciji dozvoljeno i da bira stranu), ali samo pod jednim uslovom: da fudbalerima opozicije noge budu vezane!“ (Diskusija, jul 1996.) Ovim riječima pokušao sam da crnogorskim građanima slikovito predstavim radikalne promjene karaktera izbornog sistema uoči novembarskih parlamentarnih izbora 1996. godine, kojima je umjesto jedne uvedeno 14 izbornih jedinica na nivou Republike Crne Gore, što će se, kako sam slutio, posljedično odraziti posebno na naš izborni rezultat. Pozvao sam vladajuću partiju da makar odškrine vrata demokratiji i povuče zakon koji je pripremljen u tajnosti, iako sam znao koliki je (ne)demokratski kapacitet Demokratske partije socijalista.
Ostalo mi je bilo samo da pozovem tradicionalne glasače DPS-a da više ne biraju pogrešan broj, i još jednom sumiram porazne rezultate vlasti. „Vi ste, gospodo, sedam godina na vlasti. Prve godine ste bili puni snage i elana, ali čitavu godinu pamtimo po vašim pričama o starom rukovodstvu. Sljedeće godine (1990) formirana je prva opozicija, prije svega Liberalni savez Crne Gore, i čitava ta godina je potrošena na priču o Slavku Peroviću, tj. onom dijelu opozicije koji nije bio pod vašom kontrolom.
A već treće, četvrte, pete godine, znamo što nas je snašlo: hiperinflacija, rat, sankcije, užasi...“ (Diskusija jul 1996). Bila je to moja posljednja diskusija u parlamentarnom sazivu 1992-1996. godine. Izgleda paradoksalno, ali upravo ovaj saziv bio je jedini (do obnove nezavisnosti Crne Gore 2006. godine) koji je okončao puni četvorogodišnji mandat, iako je nosio najveći teret u istoriji višestranačja.
PREKOMPOZICIJA PARLAMENTARNOG MOZAIKA (1996–1998)
Uoči novembarskih parlamentarnih izbora 1996. godine, Demokratska partija socijalista dobila je moćnog protivnika oličenog u koaliciji Liberalnog saveza i Narodne stranke, koja je u predizbornu trku ušla pod imenom Narodna sloga. Ovim političkim savezom dvije stranke potpuno različitog stava o državnom opredjeljenju Crne Gore željele su da pomire tenzije i, prije svega domaćoj, ali i međunarodnoj javnosti, pokažu da se u Crnoj Gori mogu prevazići tragične podjele koje su obilježile istoriju 20. vijeka. Vladajuća Demokratska partija socijalista i njeni čelnici vješto su manipulisali dubokim podjelama u crnogorskom državnom i nacionalnom biću, koje su eskalirale njihovim dolaskom na vlast nakon uličnog puča 1989. godine.
Šest godina višestranačja, dva izborna kruga i dva parlamentarna saziva samo su potvrdili da je politički tas u takozvanoj Saveznoj Republici Jugoslaviji i njenoj manjoj neravnopravnoj članici zbog velikosprstva veće članice ozbiljno prevagnuo udesno i da je posljednji trenutak za zaustavljanje procesa u kojem se Crna Gora okrenula protiv Crne Gore.
Pored toga, LSCG je bio više nego siguran u nadmoć svoje državne i građanske opcije kao jedinog dobrog političkog pravca za pridobijanje većinske Crne Gore, a u korist svih njenih građana. Tražeći saglasje u oblasti vladavine prava, demokratizacije društva, unapređenja ljudskih prava i sloboda, kao i ekonomskog, socijalnog i medijskog ambijenta, sa zajedničkim ciljem rušenja apsolutne vlasti DPS-a, ali ostavljajući privremeno po strani ideološke razlike, dijametralno suprotne stavove o državnom pitanju, naciji, crkvi, lideri Liberalnog saveza i Narodne stranke, Slavko Perović i Novak Kilibarda, u ljeto 1996. godine potpisali su sporazum o koalicionoj saradnji.
I pored snažne antikampanje koju je vodila Demokratska partija socijalista, koalicija Narodna sloga pokazala je te predizborne jeseni 1996. godine da je pomirenje u Crnoj Gori moguće. Bio je to, naravno, tek početak jednog dugotrajnog procesa, čije zrijevanje traži i suptilnost i snagu i posvećenost i vrijeme, kako bi barem generacije koje dolaze ubirale njegove plodove. Lider naše stranke Slavko Perović neđe je ocijenio da je Narodna sloga „najljepše političko iskustvo“, predsjednik Narodne stranke Novak Kilibarda priznao je da je savez sa liberalima „promijenio njegov politički put“, a ja bih to zaista neobično iskustvo, da je potrajalo, vrednovao kao možda najljekovitije u kratkoj istoriji crnogorskog višestranačja u 20. vijeku.
Svakako da je taj savez imao više pozitivnih posljedica i ubrzao društveno-političke procese u Crnoj Gori, ali je za sada možda prerano davati konačne ocjene u bilo kom pogledu. Nakon teške predizborne utakmice, o čijoj regularnosti smo često rapravljali u Parlamentu, u izbornoj noći 3. novembra 1996. godine opet je Demokratska partija socijalista slavila, po nama, nezasluženu izbornu pobjedu. Njihova lista sa osvojenih 51,2% glasova na nivou Crne Gore dobila je 45 od ukupno 71 mjesta u Skupštini, ili čak 63,4%.
Za koaliciju Narodna sloga, prema zvaničnim podacima, glasalo je 25,6% birača, pa nam je pripalo ukupno 19 (odnosno 26,8%) skupštinskih mandata. Stranka demokratske akcije osvojila je tri poslanička mjesta, i liste Demokratskog saveza u Crnoj Gori i Demokratske unije Albanaca po dva. Zbog samovoljne promjene izbornog zakona, i podjele Crne Gore na 14 izbornih jedinica, vladajuća partija je dobro profitirala, a koalicija Narodna sloga platila najskuplje mandate. Preračunali smo da je jedan poslanik DPS-a te 1996. godine „vrijedio“ 3.339 glasova, a poslanik Narodne sloge 3.945, što je u ukupnoj razlici na 19 poslanika iznosilo 11500 glasova (blizu četiri poslanika). Poređenja radi, na prethodnim izborima 1992. godine za jednog poslanika Liberalnog saveza glasalo je 2.738 birača. Nova izborna matematika ostavila je na izborima 1996. bez mandata dvije dotadašnje parlamentarne partije: Srpsku radikalnu stranku i Socijaldemokratsku partiju.
U odnosu na osvojene glasove ove dvije partije trebale su imati oko osam poslanika. Očigledno je da je važio stari izborni zakon da Demokratska partija socijalista ne bi imala apsolutnu vlast, ali je teško pretpostaviti đe bi to odvelo Crnu Goru. Prema prethodno potpisanom sporazumu o formiranju koalicije Narodna sloga, Narodnoj stranci pripalo je deset, a Liberalnom savezu devet mandata, ali se tokom ovog skupštinskog saziva nekoliko puta mijenjala raspodjela mandata između naše dvije stranke. Slavko Perović započeo je svoj treći poslanički mandat, dr Radoslav Rotković, Stanka Vučinić, Dragoljub Ilić i ja drugi, a pridružili su nam se i novi poslanici mr Vesna Vičević i dr Vera Đurišić, nešto kasnije i Miroslav Vicković, Ranko Đurđić i Marko Salatić.
