Iz Beča:
Miloš Milačić
Tu su i policijska uprava, provincijski kino, prijatni kafe, red kućica kao iz Grimovih bajki, cvjetni trg i fini zeleni travnjak koji dosljedno zalivaju kučići. I sve to u samom centru. Jer, Klosternojburg je toliko mali, da nema periferiju, a od skoro mu nedostaje i jato kuždravih vrana, koje je cijelu zimu provelo tu, na krovu gradske vijećnice i okolnim krošnjama.
Magnet za pticeVrane od davnina nemaju sreće sa horoskopom. Ni krive ni dužne skrajnute su na margine ptičjeg svijeta. Nezgrapne i neprilagođene, ocinkarene u narodnom stihu i sanovniku, one su vječiti autsajderi koji se bore da pridobiju čovjekovo povjerenje.
Fali im tih nekoliko centimetara visine i najcrnja nijansa crne kako bi se kamuflirale u gavranove. Nedostaje im i zera golublje romantike, zrno sovine mudrosti, prstohvat slavujske milozvučnosti, orlovska elegancija i hrabrost sokola. Ali, sve te predrasude padaju u vodu kada gospođa sa beharom u kosi izvede pudlicu u šetnju. Ona je u Klosternojburgu poznata kao osvjedočeni prijatelj ptica. Vrana naročito.
Ukoliko ste trener sa šlifom, na ovom mjestu morali biste sveznajućeg pripovjedača da pošaljete na klupu za rezerve, a u igru ubacite jednog od četiri-pet prodavaca sa već pomenute klosternojburške pijace. I to baš onog sa dugogodišnjim stažom na „zelenom terenu“ i doktorskom titulom u imenu, koji pored sira, suhomesnatih proizvoda i kolača, prodaje i životnu filozofiju.
- Obrati pažnju na damu. Ona je pravi magnet za ptice. Čim kroči na travnjak, vrane se osokole i sjate blizu nje, ali većina drži pristojnu distancu. Tu su, na oko deset metara. No, ima jedna iz tog jata što ne preza ni od pasa, ni od ljudi. Primakne se ženi na dva metra, čak i bliže, pa počne da krišti. I neće da prestane sve dok joj ne baci komad kolača, peciva, sira... ili što već ima od hrane.
Zemlja valcera
Oštrilo marke „metal“ može konačno da posluži svrsi, pa revnosno šilji reportersko pero koje ovakve zicere ne propušta. Scena koja se odvija pred našim očima nalik je onoj koju ju je igrač sa pijačne klupe, maločas, detaljno opisao. S tim što ima i aditive: scenografiju za posebne prilike i adekvatnu muzičku podlogu.
Dakle, pored opštinske zgrade šeta žena sa psom. Sa opštinske zgrade slijeću vrane. Iz opštinske zgrade izlaze mladenci, kumovi i nekoliko razbarušenih svatova. Svi uglas pjevaju: „Danas majko ženiš svoga sina, ženiš svoga sina...“ Ne! Bilo bi previše. Ovo je, ipak, Austrija.
Diskretno, u pozadini, čuje se valcer. Jedan od mnogobrojnih iz Štrausovog opusa. O tom valceru šira publika nema pojma. A i uža bi morala dobro da načulji uši kako bi ga prepoznala. To je, na neki način, autsajder među (remek) djelima Johana mlađeg. Nepravedno, baš kao i vrane, gurnut je u zapećak. Pa da mu se na ovom mjestu poklonimo.
Zove se „Gdje limuni cvjetaju“ i Štraus ga je komponovao za potrebe italijanske turneje iz 1874. Tada, kada je prvi put izveden u Torinu, imao je drugačiji naziv. Zvao se „Bella Italia“ (Lijepa Italija) jer je Štraus, kao i Gete i Tomas Man uostalom, bio opčinjen Italijom. A baš je Gete vijek ranije na svom putovanju kočijom do Rima, napisao čuvene stihove...
- Poznaš li zemlju, gdjeno limun cvate? / U tamnom lišću naranče se zlate / Sa plavog neba laki vjetrić piri, / Šumori lovor, mirta uz njeg miri, / Da li je znaš? /
O poći s tobom tamo / Ljubavi moja, želja mi je samo.
Sopran i bariton
Štrausa su ovi stihovi inspirisali da uoči bečke premijere promijeni naziv rođenom valceru. Gdje limuni cvjetaju! Dovoljno je da se glasno izgovori i već zamiriše proljeće.
I pri prvim taktovima behar iz kose dame sa pudlicom prospe se svud po Klosternojburgu. Zaljuljaju se grane platana, a razigrani lahor ušunja se u neku od procvalih krošnji. I čeka s nestrpljenjem što će biti.
Tad se, uz pratnju violina, pojavljuje ona šašava vrana izvodeći luping po klosternojburškom nebu. Zatim aterira na travnjak i napokon, eto ti nje na svega nekoliko koraka od žene i psa. Otvara kljun i prodorni sopran razliježe se krajolikom: kreee, kreee...
Crna pudla odgovara baritonom. Ni jedno ni drugo ne pomjeraju se s mjesta. Valcer, lahor i mi pomno pratimo sa distance. Baš tada parče kroasana padne tačno između psa i ptice. Dok se pudla sprema da ga zgrabi, poslastica je već u vraninom kljunu. A u sljedećem trenu, vrana je već na krovu vijećnice. Pas podiže glavu, gleda zbunjeno i ne prestaje da laje.
U inat lastama
I tu nije kraj priče, podsjeća glas iz off-a.
- Vrana je luđa i genijalnija nego što možeš da zamisliš. Ona tu hranu odmah ne jede, skladišti je u gnijezdo, pa se vraća po drugo i treće sljedovanje. Jednom je žena htjela da se našali s njom. Vidio sam svojim očima. Pustila je da krišti ne bacajući joj hranu. Znaš li što je vrana uradila? Proletjela joj je nekoliko puta tik iznad glave i kandžama joj zamrsila kosu. Pazi još i ovo: One su toliko pametna stvorenja, da kad pronađu orah u prirodi i ne mogu same kljunom da razbiju ljusku, bacaju ga na cestu i čekaju da prvi automobil pređe točkovima preko oraha. A žene se još dure kad im kažemo: „E vrano jedna!“ To treba da im je veći kompliment od onog trivijalnog „golubice“ ili „grlice moja“.
Slučaj koji smo opisali dogodio se tačno prije tri sedmice. To je bio posljednji dan kad su vrane viđene u Klosternojburgu. Gospođa sa behorom u kosi i dalje svakog četvrtka dolazi na pijacu u pratnji garavog kučenceta. Pazari cvijeće, kroasane, med ili voće i porazgovara usput sa prodavcem sira. Zatim sjedne na klupu dok se pudlica ne istrči. I čeka, dugo čeka da se vrane pojave. Ali, njih više nema. Nekud su odletjele. Gdje, pita se žena. Možda, u inat lastama, u hladnije krajeve. Ili ih je onaj Štrausov valcer odnio tamo gdje limuni cvjetaju. Ko će ga znati!
FOTO: wikimedia.org / viator.com / M. Milačić / medienportalunivie-ac.at / wikipedia.com
