Srećni li su oni koji su se davno pomirili sa tim da je Tim Barton izgubio osjećaj i prestali da se nadaju da će se vratiti u fazu prije filma „Big Fish“ (2003), njegovog posljednjeg istinski bitnog autorskog djela... Za ove druge, koji vjeruju da će debelokožac koji je jednom letio – poletjeti opet, svako njegovo novije djelo predstavlja veliko mučenje.
Barton nikada nije prestao da bira svoje, bartonovske, čudačke teme i glavne likove koji izgledaju kao stvoreni da ga vrate u veliku ligu.
Film „Dumbo“, igrana verzija Diznijevog voljenog klasika iz 1941. godine, nije ništa drugačiji od njegovih prethodnih projekata – ni po velikim obećanjima, ni po razočaranju i osjećaju da ste prevareni.
Kobna greška
Prije nego što se bacimo na spisak razloga protiv još jednog rimejka koji je upropastio, režiser zaslužuje priznanje za jednu-jedinu dobru stvar. Za razliku od kolega koji su se bavili kanibalizovanjem prethodnih Diznijevih klasika, filmova „Beauty and the Beast“ i „Cinderella“, Bartonov pristup nije podražavajući. On se nije bavio „skidanjem“ originala iz kadra u kadar i sramnim, gotovo plagijatorskim jahanjem na talasu njihovih emocija.
Najbolji primjer je njegovo rješenje kultne scene „Pink Elephants on Parade“ u kojoj malecki Dambo, opijen tekućinom iz bureta, štuca i halucinira džinovske roze slonove. Umjesto alkoholisanja mladog slona, Barton bira nešto drugo: cirkusku tačku u kojoj izvođači prave džinovske, zastrašujuće slonove od sapunice. Dok ih mali Dambo gleda, zarobljen između straha i hipnotičkog oduševljenja, znate da je ovo najbartonovskija scena koju ćete vidjeti u novom „Dambu“.
Nažalost, tako uspjelih momenata više nema. Čak i tamo gdje Barton pokušava da ne ide niz dlaku originalu, već da servira pametnije, ljepše rješenje – dolazi do katastrofalnih emocionalnih grešaka.
Nije jasno kome može da bude dobra scena u kojoj maleni Dambo juri ka kavezu u kom je zatvorena „luda slonica“ i miluje njenu surlu svojom – dok u blizini djevojka kraj vatre izvodi „Baby Mine“, pjesmu koju mu je majka pjevušila u originalu. Odakle ta potreba da se sve nacrta, da se ne vjeruje publici, da joj se konstantno priča što bi trebalo da osjeća?
Ugušena magija
U animaciji, to je jedna od najljepših i najemotivnijih scena ikada izašlih iz Diznijevog studija. Sigurno je na drugom, trećem mjestu po broju suza koje je izazvala, odmah nakon smrti Bambijeve majke i rastanka lisca Toda i bakice u filmu „The Fox and the Hound“ (1981).
Uplitanje „ljudskog faktora“ unizilo je malog debelokožca i isisalo svu magiju iz njegove tužne, usamljene surle – i u ovoj sceni i u čitavom filmu u kom mu oni pružaju pomoć umjesto neodoljivog miša Timotija.
Originalni film traje samo 64 minuta, ali leti i otima uzdahe tokom svake sekunde. Nema tu mnogo priče, komplikovanih podzapleta. Priča je jednostavna – pred vama je samo mali slon sa preraslim ušima koji mora da prođe svašta kako bi shvatio da nije manjkav, nego poseban, prelijep, drugačiji od svih. Zbog toga Dambo ne leti skoro do samog kraja filma. Jer, taj let nosi toliko emocija baš zbog toga što oslobađa osjećaj da najbolje za Damba tek dolazi.
U igranoj verziji, stvar je obrnuta. Dambo vrlo rano počinje da leti, ali nikako ne pomaže klempavom filmu da prestane da pada. Magija voljenog slončića je gotovo neprepoznatljiva jer Barton nema pojma što želi da kaže.
Kartonski likovi
Da li je novi „Dumbo“ priča o životinjskim pravima, mutnim poslovima korporacija, roditeljstvu, ružnim pačadima...? Da li je ovo omaž ili modernizovana verzija stare priče? Ima li novi „Dumbo“ da kaže išta o svom vremenu? Bogme, teško – osim ako volite da vam antikorporativnu bajku servira korporacija koja kanibalizuje čak i sopstvene klasike punom parom.
Sve je u ovom filmu načeto i ostavljeno nesažvakano, neobrađeno, bez trunke mogućnosti da sveže gledaoce i probudi im emocije čak i prema slatko urađenom Dambu, a kamoli prema ostalim likovima koje igraju totalno promašeni glumci. Kolin Farel je negledljiv u ulozi Holta, Eva Grin je protraćena u roli još jedne fatalne žene mekog srca, malecka Niko Parker naučena je da glumi kao da je lutka iz neke Bartonove animacije, a ne biće od krvi i mesa... A Majkl Kiton sveden na kinesku verziju negativca koji je, sudeći po frizuri i tikovima, pisan za Džonija Depa.
Jedina svijetla tačka glumačke podjele je jedan i jedini - Deni Devito. Njegov Maks Mediči, vlasnik malog cirkusa kom se ne piše dobro u svijetu gigantske korporativne zabave, jedina je osoba koja ne djeluje kao da je izrezana od kartona.
Sve ostalo je kartonsko u Bartonovom filmu koji bi trebalo da zabrine svakoga ko polaže nade u predstojeće Diznijeve igrane rimejke, filmove „Aladdin“ i „The Lion King“. Ako Barton nije uspio da se iskoprca Dizniju, ni sa letećim slončekom ni sa dvije Alise u Zemlji čuda, a znamo da je imao volju ako već ne umijeće – ko bi onda uspio?
Ocjena: 3/10
Režija: Tim Barton Uloge: Kolin Farel, Majkl Kiton, Deni Devito, Niko Parker, Eva Grin Trajanje: 112 min
FOTO: imdb.com
