Kultura

Anjes Varda - ratnica sa filmskom kamerom

Ostvarenje „Cleo from 5 to 7“ (1962) je sve samo ne šala. Kombinacijom cinerealitea i do tada neviđenih elemenata feminizma, Varda je kratko i efektno očitala lekciju kolegama
Anjes Varda - ratnica sa filmskom kamerom
L. MURSELJEVIĆ
L. MURSELJEVIĆAutor
ObjektivIzvor

U jednom od posljednjih intervjua, „bakica novog talasa“, kako su voljeli da je zovu posljednjih godina, Anjes Varda kazala je da je posvetila cijeli život borbi za radikalne filmove.

- Moram da pravim filmove onako kako to i osjećam - kazala je režiserka koja je preminula u 90. godini u subotu, 30. marta u Parizu.

Možda ova rođena Belgijanka neće biti zapamćena kao borac za „radikalizaciju osjećanja u filmu“, ali sigurno hoće po konciznom autorstvu i feminizmu.

Autentične emocije

Varda se dugo bavila fotografijom, pa je ubrzo postalo jasno da je prelazak na malo težu aparaturu snimanja neminovan. Iako je tehnički bila amaterka, brzo je uspjela da se privikne na novi medijum.

02-cleo

Kruna pripreme za svijet filma bio je njen režiserski debi, odlično ostvarenje „La Pointe Courte“ (1955) snimljeno sa smiješnim budžetom. No, Vardi novac nije ni bio potreban. Već na samom početku stvaralaštva, ovom dramom jasno je pokazala da će se uvijek držati tih početnih elemenata i sa njima ostaviti pečat na filmsku industriju. Njen adut su bili i ostali autentični ljudi sa autentičnim emocijama.

Sedam godina nakon uspješnog režiserskog „krštenja“, Varda donosi djelo koje je bilo simboličan odgovor na pitanje: „Šali li se ona?“ Ostvarenje „Cleo from 5 to 7“ (1962) bilo je sve samo ne šala. Kombinacijom cinerealitea i do tada neviđenih elemenata feminizma, Varda je kratko i efektno očitala lekciju kolegama.

Nedostižna visina

Ipak, potvrda da je Varda bitna figura u evropskom filmu stigla je tek kasnije. Nakon Srebrnog medvjeda koji joj je uručen za ostvarenje „Le Bonheur“ (1965) i Zlatnog lava za „Vagabond“ (1985), nijesu joj bile potrebne trivijalne „etikete“. Stoga, došlo je vrijeme da se posveti i dokumentarnom filmu.

03-varda-by-agnes

Jedan od najznačajnijih dokumentaraca „The Gleaners and I“, završen 2000. godine, pokazao je i drugu stranu Vardinog senzibiliteta. Iako je identifikovala ovaj film kao i posljednji, Varda je ipak režirala još jedan dokumentarac. Za „Visages villages“ (2017), poznatiji kao „Faces Places“, dobila je i prvu nominaciju za Oskara.

No, ako i dalje nijeste presigurni u to ko je i što je radila Anjes Varda, lako možete pronaći odgovor na pitanje. Dala ga je ona sama - vizuelnim autoportretom „The Beaches of Varda“ (2008) koji je umjetnička ilustracija njene kreativnosti, kao i posljednjim ostvarenjem „Varda by Agnès“ koje je premijerno prikazano na Berlinalu ove godine.

U ovim poetsko-vizuelnim esejima ispisano je sve ono što je Vardu inspirisalo tokom dugogodišnjeg kreativnog rada. Jedno je sigurno – bakica je ostavila iza sebe filmske visine koje će mnogim modernim režiserima ostati nedostižne.

FOTO: playlist.net / imdb.com

 

Portal Analitika