Malo je jednako značajnih fiktivnih simbola i rijetko nas što i dan-danas zamisli kao izbor između crvene i plave pilule koji je 31. marta ne tako davne 1999. Morfijus pružio Neu u prvom dijelu trilogije „The Matrix“ tandema Vačovski.
Bez sumnje se sjećate priče. Tomas Anderson (Kijanu Rivs) je programer preko dana i haker s nadimkom Neo preko noći. Morfijus (Lorens Fišburn), lider ljudske sile otpora, nudi mu šansu da se priključi revoluciji i bori protiv mašina koje vladaju svijetom.
Filozofske ideje
Ako Neo izabere crvenu pilulu, budi se iz kolektivnog transa, saznaje istinu o svijetu koji ga okružuje i postaje dio otpora. Ukoliko uzme plavu, zaboravlja sve i nastavlja da živi iluziju. Neo, naravno, bira crvenu boju (spoiler alert) i postaje naš heroj u dugom, crnom kožnom mantilu koji smo u proteklih 20 godina svi barem jednom poželjeli da imamo.
I zaista, teško je zamisliti naš svijet bez uticaja trilogije „The Matrix“. Iako takvi specijalni efekti sada teško mogu da impresioniraju publiku, izuzetno su važne teme kontrole, opresije i ropstva.
Dvadeset godina kasnije, ono što je relevantnije nego ikad, jeste ta sumnja da nas kontroliše tehnologija koju smo sami izmislili. Još strašnija je činjenica da bi većina radije pristala da živi u potpunom neznanju nego da se suoči sa istinom da je slobodna volja skoro prestala da postoji. Da li smo mi to uzeli plavu pilulu?
O idejnom bogatstvu Matriksa najviše govori činjenica da su u njemu pronađeni tragovi svih mogućih istočnjačkih i zapadnjačkih religija i filozofskih ideja, od Platona, preko Dekarta, do Hegela. One same dovoljne su damožete o „Matriksu“ da pričate satima pokušavajući da raščlanite do kraja alegoriju pećine ili pobijajući/potvrđujući najveći strah Renea Dekarta - da je život samo san.
Kontrola ponašanja
Film je dizajniran tako da nas tjera da razmišljamo o slobodnoj volji i dubini opresije, ali i moći (i boli) koju pruža znanje. Pokazuje nam koliko je strašno živjeti u simulaciji, ali i da život van nje nažalost baš i nije tako sjajan.
Ljudi i u stvarnosti imaju iste probleme - slijepu vjeru, poricanje, bijes, ljubav, požudu i pohlepu. Ovim nam je stavljeno do znanja da ne smijemo dozvoliti da nas kontrolišu algoritmi, ali da ne bi trebalo ni da se varamo da će bijeg negdje drugo biti naša utopija.Lažima o potpunoj slobodi najbolje svjedoči Neo, koji uspijeva da pobjegne grandioznoj manipulaciji Matriksa, ali samo da bi preuzeo teret koji ga čeka kao Izabranog.
Ukoliko ste ikada gledali sa žaljenjem i svisine one koji žive u Matriksu ne dovodeći ga u pitanje, razmislite o svijetu u kom mi živimo sada, čak i bez humanoidnih robota.
Svjesno ignorišemo svakodnevna upozorenja i dajemo socijalnim mrežama i pretraživačima da prate i kontrolišu naše ponašanje. Svakog dana instaliramo aplikacije koje nam bez ikakvog opravdanog razloga traže pristup slikama i brojevima telefona.
Kada nam iskoči reklama za nešto samo pomenuto tokom razgovora na chatu, uz mali mršt možda i opsujemo, ali uvijek nastavimo da skrolujemo po Fejsbuku i Instagramu. Udobnosti koje nam pružaju svakodnevne aktivnosti na koje smo navikli previše su nam bitne da bismo ih se odrekli i više smo puta dokazali da nijesmo spremni na to.
Izumiranje vrsta
Tužna je istina da ni oni najbolji među nama nijesu ni Neo, ni Morfijus. U najboljem slučaju, možemo biti Sajfer. On je izdržao punih devet godina boreći se i bivajući dio otpora da bi na kraju izdao najbliže za šansu da ode i jede omiljeni lažni mesni narezak u Matriksu.
Jer, lako je živjeti u iluziji i izbjegavati bilo kakvu ličnu odgovornost za egzistencijalnu prijetnju sa kojom se suočava planeta na kojoj živimo. Mnogo je teže pozabaviti se sa realnošću u kojoj smo usred šestog masovnog izumiranja vrsta i u kojoj je Svjetski dan reciklaže obilježen informacijom o smrti kita u kom je ponađeno 40 kilograma plastike.
Zbog čega se ovo dešava? Zato što obično uzmemo jednu, dvije, tri kese u prodavnici? Zbog toga što nas je sramota ili nijesmo navikli da nosimo ceger? Zato što je ovako lakše? Ali, zašto se bedačiti i razmišljati o stvarima koje očito loše utiču na raspoloženje i pokušati da nešto promijenimo kada će se već neko naći da to uradi umjesto nas.
Progutali smo ne jednu, već čitavu punu šaku plavih pilula. I ko da nas krivi? Napredak koji smo postigli sa kompjuterima, robotikom i mašinama jeste nevjerovatan, ali i poslije svih serija, filmova i knjiga koji govore o strašnoj budućnosti koja nas čeka, mi... ne radimo ništa da bismo je spriječili. Sve nam to i dalje izgleda tako bizarno i daleko.
Svakodnevni izbor
Većina naših tehnoloških patrijarha poput Bila Gejtsa smatra da treba da budemo pažljivi. Ilon Mask misli da bi inteligentne mašine u bliskoj budućnosti mogle biti mnogo opasnije od nuklearnog oružja. Stiven Hoking je jednom rekao da će vještačka inteligencija biti kraj ljudske rase. Čak i Alan Turing je davne 1951. izjavio da bi mašine mogle da preuzmu kontrolu.
Ovi velikani nijesu brinuli o jednostavnim mašinama koje nam sada olakšavaju život. Govorili su o onima koje pravimo i koje ćemo tek stvoriti tek da bismo dokazali da možemo, umjesto da se pozabavimo čuvanjem planete prije nego što što je u potpunosti uništimo.
Ono što je tandem Vačovski prije 20 godina pokušao da nam stavi do znanja jeste da Matriks nije potpuna fikcija, ali da ne mora da bude naša budućnost. Film možete posmatrati kao ironiju kreacije koja dominira nad kreatorom. Na njega možete gledati i kao na metaforu savremenog društva. Narod u stanju kolektivne hipnoze omogućava povlašćenoj manjini da parazitira na životnoj energiji ljudi. Zvuči poznato, zar ne?
Ali, jedno je važno. U filmu, Neo ima samo jednu šansu da izabere. Mi je imamo svakog dana. Svakodnevno odlučujemo i svakom odlukom možemo da podržimo ili odbijemo budućnost koju drugi pokušavaju da nam nametnu.
Zato se vraćamo onom bitnom pitanju - želimo li da nastavimo da živimo u blagoslovenom neznanju ili ćemo da se trgnemo i preuzmemo stvar u svoje ruke? Plava ili crvena pilula? Izbor jenaš.
Biljana MARTINIĆ
