Ovo tvrdim iz prostog razloga što u cijeloj priči nije bilo ni ulja, ni vatre. Objavljeni članci povodom tog dogadjaja (bili to i od uvaženih kolumnista koje sam ranije zapamtio preko njihovih analitičkih, dobro argumentovanih, pa i racionalnih sadrzaja), čast izuzecima, ali iskreno rečeno, više su mi djelovali kao reagovanja “iz stomaka nego iz glave”. U neka druga vremena, osudio bih se reċi da su reagovanja po zadatku.
Albanske zastave, pjesme, uveličanje OVK itd., ne bi smjele biti tumačene i shvaċene kao izliv mržnje, nelojalnosti, provociranja, prizivanja zla, rušenja gradjanskog kodeksa ponašanja…itd., veċ, prije bih rekao,kao “poslednji krici” jednog autohtonog manjinskog naroda koji nikada u svojoj istoriji nije vodio osvajačke ratove a pripisuju mu se osvajački apetiti. Istina, ovacije i poruke sa slavlja nijesu bez adrese, ali Crnoj Gori sigurno nijesu upućene.
MANJINSKI NAROD JE UĆUTKAN
Manjinski narod je uċutkan, satjeran u ċosak i guran u “melting pot”, i to u ime nekakvog gradjanstva, ali budimo realni, više “zaslugom” lokalnih prvaka. Vrh nije bez grijeha, ali snosi krivicu što je uporno podržao kadrove koji očito nijesu bili dorasli izazovu rukovodjenja institucijama u vrlo specificnoj etno-kulturnoj sredini Malesije. Njihovo meskinsko ophodjenje prema raspodjeli resursa i zaposljavanju, bilo je za svaku osudu.
Strah od Melting Pot-a i asimilacije je planetarna pojava. Ali Albanci pamte sudbinu svojih sunarodnika, katolika, koji su od Bratice (nadomak Ulcinja), pa sve do Bara i šire pokrivali prostor Šestana, a danas im se gubi svaki trag. Jedina uspomena na njih je danas činjenica da su oni jedini Crnogorci – katolici u državi. Slične sudbine su i ostale albanske enklave, poput Plava i Gusinja, Malesije itd. Dakle, složimo se da je ta proslava nakon pobjede, više izliv gneva i straha na sopstveno nestajanje, nego li “šenlučenje” i osorno izazivanje političkih protivnika. I budimo realni da je sve što smo čuli i čitali ovih dana o tom dogadjaju je ovlaš pa i površinsko bavljenje posledicama. Više je nego jasno da s obzirom na prilike u Crnoj Gori, pojedine političke snage su “proslavu” pobjede u Malesiji htjele iskoristiti i zloupotrijebiti ka dobar povod razračunjavanja sa partijom na vlasti. Medjutim, Malesija je premala i ne može da prihvati ulogu aktera u takvim scenarijima da se preko njenih ledja lome koplja golijata.
SPORNOST
Šta je, dakle, sporno u cijeloj toj priči? Ima li, pored prvog poraza DPS-a, još nešto što je medije i javnsot uznemirilo nakon tuških izbora? Da li je zbilja to dogadjaj koji vrijedi da se sa toliko panike prihvati i prizna, ako je u pitanju jedna realnost? Jedan “hrabri” Crnogorac je čak nakon rezultata izbora obišao granični pojas prema Albaniji i poput pojedinih vrsta iz životijnjskog carstva, “mokrenjem” je obelježio svoju teritoriju. Da nije tužno, bilo bi smiješno. Zar nam to ne govori o prejakoj dozi bestijalnosti i besmislenosti u vremenu kada niko nije spomenuo granice?
Strah od Albanaca ċe prije biti strah od sopstvene optereċene savjesti zbog ophodjenja prema njima, nego li od prve fer pobjede te marginalizovane etničke grupe. Zar je i ta “Pirova” pobjeda (jer ih je svakim danom sve manje na tom prostoru), morala biti doživljena kao provociranje? I u ranijim fazama kada je DPS dobijao izbore, bilo je pobjedničkog slavlja, a u partijskim izbornim skupovima su isticane albanske zastave, opjevane i uveličane razne ličnosti i formacije, ali se postupalo po onoj narodnoj: konac dijelo krasi! Ništa nije doživljeno niti kao “sramno”, niti kao “šamar”, niti kao “simbolički poziv na odvajanje, kao provokacija ali ni kao nacionalistička histerija”.
No, vratimo se suštinkim pitanjima jednog procesa koji zahtijeva manje emotivnog naboja, ali dublje analize i razumijevanje. Da li je Crna Gora istinski model gradjanske države na koji se pozivaju pojedini kritičari proslave izborne pobjede u jednoj marginalnoj, zapostavljenoj i po potrebi – izrabljivanoj prigradskoj zoni ? Šta u stvari treba da sadrži spomenuti model države gradjana?
Ovaj model potiče od republikanskog francuskog modela, ali kao individualistički i univerzalistički. On jeste individualistički jer gradjanin se bazira na, uglavnom, individualnim pravima, dok etničkim kulturnim, vjerskim i ostalim grupama, država ne daje nikakvo posebno pravo. Gradjanski model počiva na ubjedjenju da posebni grupni interesi predstavljaju opasnost za opšti interes i da ove zajednice jednakih gradjana mogu ostvariti svoja prava samo kao zajednice jednakih gradjana, ali samo na individualnim osnovama.
OPROBANI MODEL
To je oprobani model funkcionisanja i u Malesiji. Lojalni prvaci su bez dovoljno sluha za osobenosti sredine, sproveli politiku države, pojedincima je zagarantovano pravo ostvarivanja svojih – Ustavom zacrtanih gradjanskih prava, ali zajednicama nije dozvoljen dovoljan prostor unapredjenja svojih specifičnih potreba, odnosno etničkih posebnosti. Otud i osjeċaji frustriranja, nejednakosti, nezastupljenosti u zapošljavanju shodno strukturi stanovništva, nesigurnosti, sve jačoj potrebi za iseljavanjem itd. Ali, i ukoliko predpostavljamo da je gradjanski model u Crnoj Gori konsolidovan i solidan, onda se isti treba mjeriti i time – koja su prava Albanaca u ovoj državi? Koliki je broj Albanaca kojima je od pluralizacije političke scene u Crnoj Gori provjereni neki važniji resori u Vladi Crne Gore (izuzev Ministarstva Manjina ?) Koliki je broj sudija ili tužioca Albanaca? Izuzev par njih u svojstvu pomoċnog osoblja u konzularnim i drugim diplomatskim predstavništvima, broj Albanaca se svodi na jednog jedinog ambasadora. Koliki je broj Albanca u viši rang vojnih institucija ili u Ministrastvu Odbrane Crne Gore? Niz ovakvih i sličnih pitanja je predugačak. Za Albance je specifična i činjenica da njihov jezik sve više poprima privatni karakter jer gdje god ih ima, sve su manji izgledi da ga mogu koristiti.
Uzimajuċi u obzir činjenicu da je ovakav gradjanski model – ili neuspješan ili je propao, Albanci su prinudjeni da zatraže od države promociju pluralističko liberalnog i multietničkog sistema koji poznaje i uvažava razlike i specifičnosti gdje se elaboriraju diferencirane politike shodno osobenostima zajendica (Dominique Schnapper), u čemu prednjače SAD i Velika Britanija. U odnosu na republikanske modele, liberalni model priznaje “legjitimitnost posebnih identiteta i istorijsku pripadnost gradjana i pruža im moguċnost dokazivanja na političkoj sceni bez uobičajene “izolacije” (zatvaranja) zajednica, kao što je slučaj sa konsocijativnim modelom”. I u ovakvoj vrsti sistema gdje se stimuliše multikulturalizam, što bez sumnje ide u prilog “priznanja” minornih zajednica (Ch. Taylor), ili nekog « diferenciranog gradjanstva» (W. Kymlicka), potrebno je podržati model koji može proċi kroz institucionalne dispozicije kao affirmative action (pozitivna diskriminacija).
MULTIETNIČNOST
Multietničnost u sebi sadrži i prava zajednica a ne samo individualna prava, jer u svojoj osnovnoj definiciji podrazumijeva suživot zajedničkih kultura (etničkih, religioznih itd.), unutar jedne države. Suživot u ovom slučaju se proteže preko individualnih, obuhvatajuċi i prava zajednica.
Pitanje Albanaca u Crnoj Gori je moguċe raspravljati u okviru modela kanadskog filozofa, Charles-a Taylor-a, koji je zapravo jedan od vodeċih poznatih teoretičara multikulturalizma. Taylor se suprotstavlja univerzalističkoj opciji, s obzirom da ona počiva u neutralnosti države, sto prema njemu, često zna biti isključiva i neosjetljiva prema zahtjevima i potrebama dominiranih zajednica. Gradjanski model u Crnoj Gori je uglavnom reduciran i svodi se na političke dogovore da u datim trenucima zapošljava odredjen (mali) broj ljudi, uglavnom iz političkih stranaka. Da ne govorimo o meritokratskim zapošljavanjima, kojih, takoreċi nema, iako bi, bez ikakve sumnje koristila i državi. Medjutim, kako ističe Ch. Taylor, teško je očekivati da ijedna vlast usije tretira sve ljude jednako. Uvijek se dešava da pojedine zajednice bivaju marginalizovane. Po meni, to znači da nije samo problem Crne Gore, ali to što se u njenom slučaju u kontinuitetu provlači kao slabost jeste činjenica da su upravo Albanci nezaobilazni u grupi tih marginalizovanih zajednica.
Pobjeda Demokratskog Foruma u Malesiji, ne samo za Malesiju veċ i za širu društvenu zajednicu bi trebala biti relaksirajuċa, potrebna i važna. U Malesiji se (vjerovatno zbog činjenice da je periferija glavnog grada), jače nego u drugim sredinama osjeċala snažna ruka vlasti koja je nametnula osjeċaj brojke. Taj je osjeċaj frustrirajuċi do te mjere da je samo ova pobjeda mogla da ga ublaži. Ali pojedinci u medijima su se pobrinuli da ubijaju i taj lijep osjeċaj. S jedne strane - člancima i sadržajima koji u sebi nose prepoznatljivu dozu optereċenja, što nas je vratilo u vrijeme kada su upravo Albanci satanizovani i bili meta, u takozvanim “Mitinzima istine”.
A s druge strane, opet u ime nekakvog gradjanstva, potrebom dokazivanja lojalnosti militantnim krugovima u svojoj stranci, jedan stranački lider, sa osjetnom dozom mazohizma se istrčava da pobjedničko slavlje svojih sunarodnika u Tuzima naziva fašizmom. Ako je ovakav model gradjanstva jedini mehanizam koji se ovom manjinskom narodu nudi za integrAciju u Crnoj Gori, hvala vam. To za njih nije neka profitabilna razmjena. To je oprobani model Melting Pot-a i radije ċe i dalje trpjeti hajke, poniženja, marginalizaciju i zapostavljanje…, na šta su, uostalom, veċ oguglali. Previše ih je u dijaspori, a ovi nemaju kud odavde, jer su svoji smo na svome. (Autor je akademik i profesor na Univerzitetu Priština)
