Najpopularniji vicevi svijeta iza „gvozdene zavjese“, uz one o taksistima kojima je trebalo samo da kažete „vozi me kući“ jer su sigurno bili agenti Štazija, bili su o gradovima za koje uopšte nijeste sigurni gdje su i da li postoje. Baš kao da su dio zavjere neke tajne službe... Derventa, tamo negdje u Bosni i Hercegovini, savršeno se uklapala u taj profil.
U vicu, onaj koji bi krenuo da vas ubjeđuje da ipak zna nekog iz Bilefelda, Bredforda, Kompostele, Paraćina, Dervente ili tvrdi da je bio tamo - sasvim sigurno je sumnjivo lice, tajni agent, zavjerenik.
Stara navika
Kada je Bijelo dugme 15. marta 1989. godine održalo koncert u tamo nekoj Derventi - daleko od toga da su njegovi članovi znali da će biti posljednji. Goran, Alen, Ipe, Laza i Zoran su te večeri saznali da više nemaju za koga da sviraju. I taj jedini snimak, tužne bine ispred koje je narod više ličio na prolaznike nego na publiku, i dan-danas u nekoliko minuta podvlači - da je morao biti kraj. Samo stara navika...
U Bosnu su, krajem te zime 1989. godine - pobjegli. U februaru je Alen Islamović „razrađivao taktiku“ da nakon koncerta u Zagrebu šeta ivicom bine, jer to je bio najsigurniji način da ga ne pogode petoparcima. U Splitu mu je pored glave proletio sifon i Ipetu rasturio bubnjeve, pa je svirao na činelama, sve dok 150 policajaca nije moralo da ih sprovodi do kombija na kraju koncerta...
Bila je to neka nova publika, koju nijesu razumjeli. Ili makar, nije ih razumio Bregović. Ostalima se nije ni sviralo. Znali su da je kraj. Bosna je bila samo izgovor - da probaju još jednom, kući. A tamo, jedno te isto... I uvijek je bilo... isto ludilo.
Pljuni i zapjevaj
Već 17. marta, Tanjug je javio da posljednja četiri koncerta turneje „Ćiribiribela“ neće biti održana. I to je bio kraj. Nekoliko mjeseci kasnije, država koja će se uskoro raspasti imala je pametnija posla od sudbine nekog rok benda.
No, prije povratničkih turneja 21. vijeka koje su ličile na bal rok vampira, prije nego što je Bregović po Zapadu dobro naplatio svoju staru i tuđu muziku po filmskim studijima, prije nego što je dobro valorizovao emociju koja ga je proslavila - postojao je jedan Goran kom je bilo debelo stalo do uspomena. I koji je, tamo krajem 1988. godine, bio očajnički svjestan kako domovina kojoj je nazdravljao sa „pljuni i zapjevaj“ polako nestaje.
O toj državi, o sebi koji nikad drugu domovinu neće ni imati, Bregović je pjevao kao o ljubljenoj od koje se oprašta. Svaka druga, koja se nametala kao alternativa, bila je „pozlata na sivilu, poljupci k'o u bunilu“. I sve to je, prateći takt lokomotive posljednjih vozova što odlaze, stavio u posljednji album „Ćiribiribela“.
Gorka brazda
Za sve koji posljednja dva albuma Dugmeta, sa Alenom Islamovićem kao pjevačem, potcjenjivački gledaju kao odjek „pastirskog roka“ - valja istaći činjenicu da su bendu tu etiketu još od 1974. prišivali rok elitisti. I da ih je pratila tokom cijele karijere. „Ćiribiribela“ jeste nadahnuta folkom, ali ima li koga da je čuo ljepši deseterac modernog vremena od „Đurđevdana“?
Sam naziv „Ćiribiribela“ je na prvu loptu eskapistički. Bregović je tada, krajem 1988, postupio onako kako su to činile najveće svjetske pop zvijezde tog vremena. U naizgled potpuno apolitične pjesme učitavao je žestoko angažovan podtekst. Jer, što su to „Šta ima novo“ (očigledno osnova za Madoninu „Like a Prayer“ koja je objavljena nekoliko mjeseci kasnije), „Evo, zakleću se“, „Ako ima Boga“ i „Nakon svih ovih godina“ (kulminacija albuma) osim duboko intiman dijalog? Lament Sarajlije nad svojom Jugoslavijom? „Jer ti si samo trag u pijesku, gorka brazda koja nestane...“
„Đurđevdan“ je te 1988. bio mega hit svuda osim u Hrvatskoj, gdje su ga doživljavali kao „napjevavanje srpskih vojnika Solunaca iz Prvog svjetskog rata“. Alen je odbio da bude u uniformi u muzičkom spotu, uz obrazloženje da mu nijesu potrebne slutnje rata. Radio-televizija Beograd je zabranila spot, a Bregoviću je poručeno da „igranje sa uniformama iz prvog velikog rata ipak previše sluti na četničke šajkače“...
Lijepa naša
„Ćiribiribela“ je klasična postmoderna, baš u momentu posljednjeg udara, u posljednja tri minuta devete ploče Bijelog dugmeta. „Lijepa naša“ bila je očajnički pokušaj Bregovića da Jugoslaviji podari novu himnu, galimatijas sastavljen od najveće hrvatske pjesme uz strofe srpske „Tamo daleko“...
- Ma, gdje ba, da spajaš A-mol i A-dur, pa da se to moglo složiti i Mocart bi to radio – rekao je Alen jednom Bregi za frankenštajnsku pjesmu, ali nije vrijedjelo...
Kad su se na koncertima pojavile prve zastave, pa još dok su ih gađali nacionalističkim paricama, moglo je i trajati. Do one Dervente, gdje se niko nije pojavio. Zato bi vam Brega i Alen sada rekli: možda su tamo jednom i bili, ali sasvim sigurno ne znaju bilo koga iz Dervente...
Na omotu „Ćiribiribele“ nema ni muškaraca ni žena. Tu su samo životinje koje bježe u biblijsku Nojevu barku. Umorna kolona sporo grabi za stihovima: „Tebi je lako jer ti imaš mene a šta sam zato dobio“...
Sada, tri decenije nakon posljednjeg koncerta Bijelog dugmeta, samo valja reći da ta velika rok barka spasa, iz vremena potopa Jugoslavije, nikad nije suštinski isplovila. S. STAMENIĆ
FOTO: pinterest.com / last.fm
