To će, dodaje on, dati dobre rezultate. Ipak, treba još dosta da pčelarstvo od hobija preraste u biznis od kojeg se živi. - Pčelari treba da budu brojniji, da omasovljavaju svoja društva i da nastojimo da proširimo djelovanje sa proizvodnje meda i na mliječ, propolis, polen i ostale proizvode - savjetuje Isidorović. Najveći problem je, smatra on, što u Crnoj Gori za pčelarstvo ne postoji adekvatna škola, prema tome ni visokostručni kadar, tako da je pčelar praktično upućen na samoobrazovanje.
- Svako pamti ono što je sam naučio ili što je usput čuo. Problem je što pčelar ne može da procijeni koliko to saznanje vrijedi, jer nema uporedni nivo, nema profesora da mu se obrati za savjet niti knjigu… Naše udruženje je u toj priči svojevrstan ,,svjetionik“. Osim toga što podižemo generacije pčelara koji su sposobni da drže 40-50 košnica, borimo se i protiv tekućih problema. Ohrabruje i što je pčelarstvo posljednjih godina sve popularnije - kaže predsjednik „Pčele“.
PRODAJA
Med se kod nas i dalje najviše prodaje ,,na kućnom pragu“. Tegla košta oko 12 eura, a u marketima dostiže cijenu i do 16 eura.
- Nekoliko naših članova je uspjelo da plasira med u hipermarkete, a velika većina ipak ga prodaje u kući starim kupcima. Vrlo brzo med naših članova prođe, pa već u martu i aprilu niko nema ni teglu za prodaju - kaže Isidorović. Kupcima savjetuje da med nabavljaju od poznatog pčelara.
- Glas o medu i kvalitetu rada pčelara stiže do kupaca. Preporučujem i da kad god ste u prilici - probate med. Jedino tako se stiče to iskustvo. Najbolji je naš med - od pelina - kroz osmijeh priča Isidorović.
ZARADA
Pčelarstvo kojim se bave članovi barskog udruženja, iako su dobro organizovani, ne može da se podvede pod biznis. Govoreći o dnevnom angažmanu potrebnom da bi proizvođač slovio za ,,ozbiljnog“ pčelara, Isidorović tvrdi da najviše rade oni koji najviše znaju.
- Što više pčelar zna - to više radi. Oni koji imaju više od 40 košnica imaju dosta obaveza. Taj nivo diktira veliki angažman, mora da se vodi precizna evidencija, to je već mini-preduzeće.
U Sloveniji postoji klasifikacija - oni koji imaju do 40 košnica su držaoci pčela, pčelarom se postaje kada se taj broj premaši, oni koji imaju stotinu košnica su majstori pčelarstva, a profesionalci su pčelari koji imaju više od 300 košnica - objašnjava Isidorović. Bavljenje pčelarstvom, podvlači on, zahtijeva veliko psihičko, fizičko angažovanje i materijalne izdatke. Međutim, konstatuje da se pojavljuju mlađi koji manje obraćaju pažnju na pčelu, a više računaju koliko ona meda može da da.
STRUKA
Sagovornik Pobjede po struci je mašinski inženjer sistema kvaliteta, u udruženju je aktivan tri decenije, četvrta je generacija pčelara u porodici. Pčelarstvom se bavi od kada je stasao da pomaže djedu i roditeljima u pčelinjaku.
Njegova ljubav prema pčelama najviše je fokusirana na jedinku u košnici - maticu. Pasionirano je nabavljao literaturu za izučavanje najvažnije pčele, pa mu danas na stručnoj biblioteci iz te oblasti mogu pozavidjeti naučni radnici. - Imam više od stotinu košnica, otprilike 110 društava i nekoliko nukleusa. U odnosu na broj košnica proizvedem malo meda, jer je moja primarna djelatnost odgajanje matica. Više od pola društava opredjeljujem za proizvodnju matica - dijelim košnice u male „nukleuse“ pa mi četrdesetak društava ostane za ,,ispomoć“ i za proizvodnju meda. Na godišnjem nivou proizvedem 300 do 400 kilograma meda - kaže Isidorović.
Sa ponosom zaključuje da je udruženje „Pčela“ koje ima 104 člana posljednjih godina na takmičenjima u regionu zavrijedilo čak sedam zlatnih medalja za kvalitet meda.
