Uništi sve što dodirneš - glasio je krik ispisan na ogledalu distopijskog svijeta, ključni poklič koji je proslavio liverpulski kvartet Ladytron, početkom prošle decenije. „Destroy Everything You Touch“ je lična karta njegove disko gotike i teško dostižan standard.
Bijesan i opominjući, osam godina nakon posljednjeg albuma, Ladytron je ponovo spreman da naslika apokaliptični pejzaž.
Ratnički ritam
Razularena elektronika lista se poput plamena stravičnih požara koji su prethodnih godina činili pustoš od piktoreskne ušuškanosti Kalifornije i Grčke. Od posljednje ploče „Gravity the Seducer“ (2011) članovi benda živjeli su razbacani u različitim djelovima svijeta: u Engleskoj, Škotskoj, Los Anđelesu, Brazilu. Ponovni susret je zajedničko svjedočanstvo o obrisima sličnog užasa. Jasno je to već od uvodne „Until the Fire“.
Identitet benda Ladytron leži u svakom, tako tipičnom marširajućem ludilu dominantnih, led-ledenih perkusija koje odslikavaju beznadežnu i bijesnu razočaranost sadašnjicom. „Ladytron“ je album koji taj osjećaj izoštrava, brusi do oštrice noža. To je pogotovo očito u pjesmi „Horoscope“, na kojoj je za ratnički ritam zadužen bubnjar Sepulture Igor Kavalera. Efekat smjenjivanja paklenog ključanja sa gluvoćom potpune inertnosti na tački apsolutne nule nosi moćan sintisajzer u „Figurine“.
Težina stvarnosti
Iz te totalne učaurenosti nižu se ratne komande čiju zlokobnost perfektno nosi glas Helen Marni u pjesmi „The Mountain“. Konačno, singl „The Animals“ donosi ključni dokaz da je bend Ladytron bio riješen da servira tako opasno subverzivnu muziku kao što je to „Destroy Everything You Touch“. Na vrhuncu su forme u igri po svojim pravilima, ali i spremni da krenu korak naprijed.
Vrlo je važno istaći da ovo nije ideološka ploča ili muzika koja je ciljano politična. Više je tu riječ o artikulisanju osjećaja dezorijentacije, klaustrofobije u realnosti, koje podmuklo migolje okvirima svakodnevice modernog čovjeka. Vrlo nihilistički, tu nema reakcije, niti opiranja. Ovo je muzika koja samo preslikava jedan osjećaj od kog je teško pobjeći.
Hadske dubine
- Mi smo sirene apokalipse - glasi jednostavna i ubitačna lična karta ove ploče, predstavljena u pjesmi „The Islands“ koja, poput natpisa u Karpenterovom filmu „They Live“ (1988) niže slogane: „Vjera, požuda, čežnja“. Ovo je tornado, kovitlac koji iz uspavane stvarnosti vuče isključivo naniže. Oz iz vizija Ladytrona je put do hadskih dubina.
Ploča ima nekoliko nepotrebnih i haotičnih eksperimenata koji ciljano mučno putovanje čine još haotičnijim. Sanjiva lutanja i skretanja u stilu najzrelijih albuma Dejvida Bouvija ili Pitera Gejbrijela su dobrodošla, pogotovo u „Tomorrow Is Another Day“. Šteta što ih nije bilo više.
Sjutra je još jedan isti dan, poručuje Ladytron dok se nova nada i beznadežnost smjenjuju poput rotacionog svjetla. U tom ritmu okreće se svijet ovog četverca i nema razloga da im ne povjerujemo. Stojan STAMENIĆ
Ocjena: 81/100
FOTO: heraldscotland.com / magneticmag.com
