U sutonu umirućeg sunca što se topilo u beskrajnom miru Pacifika, Kris Kornel vijugao je samotnim drumom ka Sijetlu. Radio-prijemnik je prodornim šumom slao poruku da je još visoko gore u planinama, daleko od svijeta ljudi. Dok ravan glas reporterke nije poslao poruku, kao iz neke daleke galaksije.
- Ššššš... sunce crne rupe... ššššššššššš... - zalutali signal udario je Kornela pravo u sljepoočnicu, pa pod lijevu plećku... i pjesma je bila tu.
Tamne boje
Kornel je godinama kasnije opisivao pjesmu „Black Hole Sun“ samo kao „nadrealni pejzaž“ i ponekad pominjao tumaranje drumom visoko nad pacifičkom obalom. O ostalim pjesmama sa albuma „Superunknown“ uvijek je govorio konkretnije. I isticao da je riječ o čvrsto utemeljenoj, zaokruženoj cjelini. Soundgarden je na tom, četvrtom albumu dočekao majstorski potpis, potpuno ostvarenje, katarzu.
Do 8. marta 1994. godine, prije četvrt vijeka kada je ploča objavljena, Kornela i Soundgarden žuljao je i stiskao mrak čaure u kojoj su bili pola decenije. Krajem osamdesetih, mnogo prije nego što je iko zamislio riječ „grandž“, kritičari su opisivali bend iz Sijetla kao „rok muziku kakva nas čeka u budućnosti“. Larva je probila zid, a leptir tamnih boja ovom pločom raširio je krila. Za kratak i nemiran let, pravo ka rumenilu nad Pacifikom.
Gonjen krivicom
Kada je Kris Korner imao 12 godina, sa sestrom je izbačen iz katoličke škole jer je postavljao previše nezgodnih pitanja na časovima. Imao je više isprobanih droga nego položenih razreda. Gonjen krivicom djeteta rasturenog braka danima nije izlazio iz mraka sobe. I već tada, četiri decenije prije nego će krenuti na posljednje putovanje sa omčom oko vrata, razmišljao je o suicidu. Dok mu majka, od mršave plate za prekovremeni rad u kuhinji, nije kupila gitaru i male bubnjeve.
Sve što je Kornela natjeralo da traje u Sijetlu koji je vidio kao dolinu utvara i suza, bila je muzika. I baš o tome želio je da pjeva u „The Day I Tried to Live“.
- To je pjesma o pokušaju da izađete iz začaranog kruga, putanje koju vam neko nameće ili na kojoj osjećate da stalno prolazite kroz iste tačke - govorio je Kornel.
Članovima benda godinama je smetala reputacija „sljedećeg velikog muzičkog čuda, koje još nije, ali samo što nije“. Bubnjar Met Kameron opisao je „Superunknown“ kao „naš način da kažemo ljudima da nas ostave na miru i da odjebu“. Takva, malo sirovija poruka, krila je suštinu - da ja četvrta ploča „najmekši“ Soundgarden do tada. Manje metal, nikako pank sa početka karijere, više psihodelija, čak i pop.
- Kao da smo sjeli i zajedno se zadubili u srce muzike u koju smo se zaljubili dok smo bili djeca. I negdje tamo našli ne Lenona, niti Herisona,već jednog Ringa Stara - rekao je gitarista Kim Tajil.
Nesputani leptir
Prvo su snimali ritam i bas, pa su na taj skelet dodavali aranžersko „meso“, gitare... Na kraju, kao dodir božanskog daha, legao bi i Kornelov glas.
Za Krisa se sve u vezi sa pločom „Superunknown“ svodilo na bijeg. Inspirisan pjesmama Silvije Plat govorio je o majci i ćutanju pred njom, koju je najviše volio. „Limo Wreck“ je olupina od čovjeka potonulog u krivicu i dekadenciju, a „Let Me Drown“ posljednji trzaj utopljenika za kog je Kris kazao da „grabi duboko, bježi natrag u matericu“...
U tom vijuganju niz krivulje depresije, osvete, straha, gubitka, smrti, samoće i kosmičke krivice, Kornel je ipak uspio da iznese opojno melodičan, bojama i tonovima bogat, raznovrsan i zaokružen album. Poput slaloma noćnog leptira niz okeanski vihor, niz talase što stanuju u „vrtu zvuka“, neobičnoj instalaciji nedaleko od Sijetla u kojoj vihor stvara neku savršeno nesputanu muziku slobode. Baš po njoj bend je i dobio ime.
Kornel je oslikao „Superunknown“ u svim nijansama pacifičkog sutona u čijem je odbljesku prepoznao crnu rupu, mrtvo sunce. Čiju je zoru naslutio, ka kojoj je umorno zaveslao, sa omčom oko vrata, 18. maja 2017. godine u Detroitu. Toliko je onih, koji bi se samo zbog pjesama sa ploče „Superunknown“, i dan-danas mogli zakleti - da se to jutro nikad nije smjelo desiti. S. STAMENIĆ
FOTO: billboard.com / sabotagetimes.com
