Nikada, ni prije ni poslije njega, planetom nije hodala zvijezda veličine Majkla Džeksona. Genijalni muzičar bio je prvi i posljednji superstar pred kojim je na koljena padala cijela planeta. Opet, isto kao što je bio blistav umjetnik i obožavana zvijezda, činjenica je i da je bio – prokleto čudan. Zbog toga ga je žuta štampa i prozvala Wacko Jacko. Promjena boje kože, introvertnost sa čudnjikavim istupima ekstrovertnosti (prebacivanje devetomjesečnog sina preko balkona da bi ga fotografisali paparaci najekstremniji je, ali ne i jedini primjer), glasić i ponašanje nedoraslog djeteta kog su svuda, kao Čarobnog frulaša, pratila druga djeca...
Tajni sistem
Mnogo prije nego što je 1993. godine stigla prva, a 2003. još nekoliko optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika – mnogima nešto nije štimalo u vezi sa Džeksonom. No, kako se u prvom slučaju nagodio van suda za deset miliona, a u drugom su optužbe odbačene, priče o njegovom pedofilskom ponašanju pretvorile su se u glasine. Umro je 2009. godine, oslobođen svake sumnje da je ikada ostvario neprimjeren kontakt sa djecom.
Na vijest o Džeksonovoj smrti, nešto je puklo u Vejdu Robsonu i Džejmsu Sejfčaku. Izgubili su idola, mentora, zaštitnika, Boga. Čovjeka koji im je bio dugogodišnji najbolji prijatelj, neko ko je iskreno brinuo o njihovim porodicama. I ko ih je volio. Toliko jako, da je uspio da ih ubijedi da će mu pokazati ljubav sišući mu bradavice dok masturbira i dozvoljavajući da ih oralno zadovoljava kada su imali samo sedam i deset godina.
Četvorosatni dokumentarac „Leaving Neverland“ režisera Dena Rida, nastao u saradnji TV HBO i Channel 4, prikazan na Sandensu, podijeljen je na dva segmenta. U prvom, izuzetno tjeskobnom ali i prilično razvučenom, pratimo priču o Vejdovom i Džejmsovom upoznavanju sa Džeksonom, počecima zlostavljanja, „sistemu“ koji je kralj popa koristio da drži sve u tajnosti.
Drugi, mnogo ubjedljiviji dio posvećen je periodu poslije 1993, nakon što je Džordan Čendler (13) optužio Džeksona za zlostavljanje, kada su oba dječaka lažno svjedočila da ga zaštite, kao i kasnijim godinama, nakon što je umro, kada su shvatili da moraju da otkriju istinu porodicama i probaju da pobijede traumu.
Talking headsVeć nakon nekoliko minuta filma shvatate da je režiser napravio kobnu grešku. Rid je potpuno izbjegao da pokaže bilo kakav stav o cijelom slučaju fokusirajući se isključivo na intimizirane priče Vejda i Džejmsa. „Leaving Neverland“ satkan je samo od talking heads intervjua dva mladića i članova njihovih porodica, fotografija, arhivskih video i audio snimaka i (previše) kadrova snimljenih dronom koji pokazuju lokacije o kojima se u tom trenutku govori.
Džeksonov ugao priče izostavljen je namjerno, ne samo kroz svjedočanstva ljudi koji su sarađivali s njim i koji su mogli potvrditi ili negirati tvrdnje, već i kroz narativni postupak kojim je režiser mogao da popuni „rupe“, objasni kontekst, spriječi svjedočanstva da se pretvore u rekla-kazala. Zbog toga nije ni čudo što su hardkor fanovi Džeksonovog lika i djela odmah odbacili film kao jefitni pokušaj da se unizi veliki umjetnik i zaradi debela lova.
Najgore od svega je to što nakon gledanja četvrosatnog, izuzetno nekompaktnog dokumentarca, koji bi bio mnogo bolji da je sveden na klasičnu dužinu, ni sami nijeste sigurni da li možete da vjerujete Vejnu i Džejmsu.
U prvom dijelu filma svjedočanstva oba mladića i njihovih majki djeluju naučeno kao pjesmica, kao da je sa njima radio tim advokata koji ih je učio što tačno treba da kažu. Ovu konkretnu situaciju i vjeru u Vejda i Džejmsa dodatno otežava činjenica da su obojica lažno svjedočila na sudu 1993. godine, kada je Džekson optužen za seksualno zlostavljanje.
Pogrešan postupak
Da li se lažno svjedočenje zaista može objasniti djetinjim strahom, stidom i razumljivim potiskivanjem traume? Sigurno može, ali opet govorimo o rekla-kazala i potencijalnom jahanju popularnog #MeToo talasa.
A da li „ravna emocija“ iz prvog dijela potiče od režiserovog savjeta svjedocima da budu pribraniji, emotivno hladniji u prvom dijelu da bi u drugoj polovini katarzičnim svjedočanstvima, suzama i teško izgovorenim istinama, doprli do gledalaca?
Posljednja dva sata su definitivno mnogo emotivnija i teža za gledanje, uprkos tome što nema grozomornih opisa seksualnog zlostavljanja. Strašna su na potpuno drugačiji način. I tek tada istina počinje da vas kopka, počinjete da vjerujete Vejdu i Džejmsu i njihovoj tvrdnji da je žrtava bilo mnogo više.
Važno je dati glas žrtvama, naročito kad je riječ o slučajevima u kojima su ih zlostavljale megapopularne ličnosti, hiperzaštićene slavom, novcem i ljubavlju miliona fanova. Ali, kad se taj posao ne uradi kako bi trebalo, njima se čini medvjeđa usluga. To je teže vidjeti kad je u pitanju „Leaving Neverland“ zato što ne postoji nijedan sličan film o Džeksonu i nemoguće je reći kakav je mogao biti da je primijenjen drugačiji narativni postupak.
Uvrtanje želuca
Opet, početkom godine jeste objavljen tematski sličan dokumentarac, „Surviving R. Kelly“, podijeljen u šest epizoda fokusiranih na različite žrtve popularnog repera optuženog za pedofiliju. E, to jeste novinarski potkovan film, sa izuzetnim istraživačkim zaleđem i potpunom svjesnošću autora da je ovaj konkretni predator samo vrh ledenog brijega.
Da nije problem ni Majkl Džekson, ni R. Keli koliko je problematično društvo u kom idealizujemo zvijezde i žudimo za slavom do te mjere, da ne vidimo da je potpuno nenormalno pustiti dijete od sedam-osam godina da kuša njegovu slavu. O tome da mjesecima živi i spava sa nepoznatom osobom u istom krevetu da ne govorimo.
Ne bi trebalo griješiti dušu: „Leaving Neverland“ ima nevjerovatnih, toliko tjeskobnih momenata, da osjećate želudac kako se uvija i otima. Trenuci u kojima Vejd i Džejms pričaju o tajnim sobama na ranču „Nedođija“, na kom je Džekson navodno podvodio žrtve, okreću turbinu u stomaku.
Muka vam je od priče o „vježbama“ brzog oblačenja bez pravljenja buke, da ih neko ne bi otkrio; od huškanja protiv roditelja; od prizora sedmogodišnjeg dječaka na koljenima koji drži raširene guzove dok Džekson masturbira; od opisa tajnog alarma koji je koristio kako bi mogao da zna da se neko približava njegovoj spavaćoj sobi u kojoj bi mogao da zatekne dječaka sa penisom kralja pop muzike u ustima... Možda čak i najviše od izraza lica Džejmsa Sejfčeka dok drži u rukama „burmu“ sa kobajagi vjenčanja sa Džeksonom dok polako objašnjava koliko su se voljeli... dok ga nije zamijenio drugim, mlađim dječakom. Navodno, Mekaulijem Kalkinom, koji je uoči premijere negirao da ga je Džekson zlostavljao.
Šteta je, baš zbog ovih djelova, što „Leaving Neverland“ nije pao u ruke sposobnijeg režisera. Jer, u ovakvim slučajevima nije poenta biti muva na zidu. Bitno je biti nevidljivi slon u sobi, usmjeravati svaku sitnicu, voditi računa o tome da ovakve žrtve moraju da budu zaštićene iz svakog ugla.
Osjećaj krivice
Prva velika priča o pedofiliji Majkla Džeksona nije smjela da bude intimizirana. Morala je da bude novinarski potkovana, kompaktna, jaka, bez ijedne ostavljene rupe, tako da čak i najzagriženiji, potpuno slijepi fan mora da kaže: „Jeste, ovako se dogodilo. I ne, to ne umanjuje njegov umjetnički doprinos svijetu, ali mora se reći da je povrijedio mnoge ljude i da je bio daleko od ličnosti kakvom smo ga smatrali.“
Na koncu stoje dva zaključka. Prvi: „Leaving Neverland“ je važan zato što otvara do sada neispričanu priču o seksualnim predatorima među zvijezdama, ali je i više nego sporan, sveden na puko vozilo za ispručivanje svjedočenja bez ikakvih dokaza.
I drugi: bez obzira na to što ne možemo biti do kraja sigurni da li je Džekson bio podli, promišljeni pedofil, njegovu muziku je veoma teško gledati istim očima. Postoji neki čudni osjećaj krivice da smo svi, njegovim obožavanjem, postali saučesnici u zločinu, bez obzira na to da li se dogodio. „Leaving Neverland“ je u tom smislu pogodio metu. U svakom drugom ju je promašio, što će postati jasno tek kasnije, kad neki mnogo vještiji autor dobije šansu da ispriča priču o svemu što se događalo u „Nedođiji“. Marija IVANOVIĆ
Šut karta od svjetskih radio-stanica
„Leaving Neverland“ srušio je rekorde po gledanosti bilo kog dokumentarnog programa koji je HBO emitovao posljednjih nekoliko godina. Publika je automatski polarizovana na one koji srčano brane kralja popa tvrdeći da je ovo samo još jedna priča o iznuđivanju pažnje i novca – i druge, koji su šokirani svjedočenjem o seksualnom zlostavljanju.
Već u srijedu, 6. marta počele su da se osjećaju posljedice Vejdovih i Džejmsovih riječi. Muzika kralja popa prognana je sa tri radio-stanice u Kanadi i na Novom Zelandu, prenosi CNN.
Australijski komercijalni emiter „MediaWorks“ uklonio je Džeksonove pjesme iz programa zbog zahtjeva ljutitih slušalaca.
- Ova odluka refleksija je naše publike i njenih želja. Naš je posao da osiguramo da naše radio-stanice puštaju muziku koju slušaoci žele da čuju – piše u zvaničnom saopštenju „MediaWorksa“ koje potpisuje Leon Vrat.
Za to vrijeme, Džeksonovi fanovi širom svijeta glasno protestuju protiv „blaćenja njegovog lika i djela“. U Londonu je čak organizovan protest ispred postaje televizije Channel 4 uoči emitovanja dokumentarca.
Nema sumnje da su ovo samo prve u nizu vijesti o različitim oblicima bojkota, ali i podrške koje će u danima koji dolaze podijeljena publika davati Majklu Džeksonu.
FOTO: imdb.com / theguardian.com / indiewire.com
