Ove godine objaviće još jedno rokenrol štivo u čast jubileja – 50 godina od smrti Brajana Džounsa. U željno čekanoj knjizi imaćete priliku da pročitate i specijalni intervju sa Majklom Lindzijem Hogom, sinom Orsona Velsa i režiserom kultnog filma „The Rolling Stones Rock and Roll Circus“, kao i spotova čuvene „kotrljajuće ekipe“ za numere: „Jumpin' Jack Flash“, „Child of The Moon“, „Angie“, „It's Only Rock and Roll“ „Start me Up“ i mnogih drugih.
Dok se ne latimo čitanja knjige o slavnom Džounsu, odlučili smo da stavimo Tanju Bakić na slatke ili-ili muke. No, kao što ćete vidjeti, mnoge od njih je razriješila vrlo lako. Ili se barem to tako čini poslije ovako preciznih i dobro potkovanih odgovora.
Film „The Doors“ ili „Hair“?
- Naizgled su oba filma slična zbog obrade hipi tema. „The Doors“ smatram ostvarenjem sa mnogo nedostataka, dijelom i zbog toga što mislim da je teško napraviti dobar biografski film. „Hair“ je moj favorit.
Dejvid Bouvi u „The Man Who Fell to Earth“ ili u ostvarenju „Cat People“?
- „The Man Who Fell to Earth“.
Džarmušov „Dead Man“ ili pak „Only Lovers Left Alive“?
- Slični su po tome što svaki na svoj način istražuje veze između poezije i rokenrola i po tome što se putem mističnih okolnosti prošlost ukršta sa sadašnjošću. Ipak, preferiram „Dead Man“.
Džim Morison ili Bob Dilan?
- Morison je bio bolji pjevač, ali interesantno je kako je Dilan sa ograničenim vokalnim mogućnostima poslužio kao vodeća glasovna inspiracija Džimiju Hendriksu. Još tužnije je što Hendriks nikad nije stigao da upozna svog idola.
Morison i Dilan bili su pjesnici-govornici generacije šezdesetih. Dilanovi tekstovi bili su kompleksniji od Morisonovih zbog naglašene simboličnosti i apokaliptičnosti, ali i učestale kritike društva. I Morison je pozivao na bunt, ali više javnim nastupima nego tekstovima.
Silvija Plat ili Virdžinija Vulf?
- Silvija Plat. Ne zbog toga što je pjesnikinja, a to je žanr kojim se ja bavim, već što „tok svijesti“ kao jedno od obilježja pisma Virginie Woolf ne spada u pripovjedačku tehniku koja me impresionira.
Vilijam Blejk ili Artur Rembo?
- Blejk, naravno.
Madona ili Sindi Loper?
- Sindi Loper.
Josipa Lisac ili Gabi Novak?
- Josipa Lisac.
Džimi Hendriks ili Džimi Pejdž?
- Gotovo da su neuporedivi. Pejdž je bio primjer najčistije „Alister Krouli mistike“, počev od outfita, preko eksperimentisanja sa onostranim zvučnim efektima (vrhunac je „Dazed and Confused“), pristupu simbolizmu pjesama i albuma, pa do upražnjavanja Kroulijevih rituala i posjedovanja druge u svijetu najveće kolekcije Kroulijevih stvari i otvaranja knjižare okultnih knjiga u Londonu.
Hendriks je bio inovator koji je uspio da spoji više elemenata iz različitih muzičkih pravaca, neko ko je eksperimentisao sa tehnologijom i tehnikom i neko koga je bilo uzbudljivo gledati uživo. Ne znači ni da njega nijesu zaobišla mistična interesovanja. Recimo da je mnogo razmišljao o kosmosu ili o „Tibetanskoj knjizi mrtvih“. No, on je znao kako da pruži potpuni ugođaj publici elementima svojih nastupa. Zato smo mi sada na neki način i oštećeni onim što je ostalo od njega. Iako imamo njegove sačuvane snimke i video-zapise kojima se divimo, kompletan utisak o Hedriksu imali bismo tek kad bismo bili u mogućnosti da ga uživo posmatramo i slušamo.
„Gimme Shelter“ ili „Wild Horses“?
- Pitate me da uporedim dva sjajna albuma Stounsa – „Let it Bleed“ (1969) i „Sticky Fingers“ (1971). Oba imaju odličnu produkciju, za koju je zaslužan Džimi Miler, bubnjar iz Bruklina, što se i osjeća u ritmu svake pjesme. Oba nose kantri melose, čemu možemo zahvaliti Gramu Parsonsu.
Iako je po sebi antiteza pjesmi „Let it Be“ grupe The Beatles, „Let it Bleed“ doživljavam kao jedan od najboljih albuma Stounsa, i u takvom utisku slažem se sa Marijan Fejtful, insajderkom ovog benda. A „Gimme Shelter“ je jedna od najuspjelijih pjesama na ovom albumu i jedna od meni najdražih. M. ČAVIĆ
FOTO: Privatna arhiva
