Izgnane sirene
Dovoljno je široka da se u času najveće vreve, među vozilima nabacanim uz ivičnjake i tri srednje škole, ne napravi gužva. Tu sirena skoro nikad ne narušava prekomorački mir. Taj prostor mami na brigu, nameće osjećaj da se na ulici učestvuje, da nijesmo sami.
S druge strane, Ulica Vasa Raičkovića je dovoljno uska da i one sa njene druge obale lokalci nazivaju komšijama. Da upitaju makar za zdravlje, ako ne za balans u đačkoj knjižici komšijinog jedinca, dok u jutarnjem redu hvataju miris bureka kod Vukčevića, pa hitaju na posao... Kakav kontrast u odnosu na one u Moskovskoj, ili na obližnjem glavnom bulevaru koji one sa druge strane ulice, pošteno je reći, ni ne poznaju.
Tu gdje se uvijek dijeli, baš u maniru stare titogradske građanštine, a osmijesi šuškaju u ritmu povjetarca zapletenog u njenim platanima, rijetki su oni koji znaju ko je uopšte bio Vaso Raičković. Poneko je čuo, nije siguran, ali je u pravu – riječ je o stricu pjesnika Stevana Raičkovića.
Žila otpora
Zamislite revolucionara toliko opasnog, da okupator strahuje od njega i onda kad je teško ranjen i nepokretan! Kada je Vasilije Vaso Raičković pronađen i zarobljen, uslijedila je hitna naredba da prvih dana 1942. godine bude strijeljan u Podgorici. Neprijatelj je žurio sa izvršenjem presude, jer bilo je važno da pošalje poruku Crnogorcima partizanskog pokreta. „Eto, doakasmo i ovakvom harambaši...“ Kako su se samo prevarili...
Vasa Raičkovića sloboda je vukla kući. Ka Podgorici. Iz nje je otišao kao golobrad mladić dvadesetih godina prošlog vijeka. Vratio se kao borac o čijem se stradanju u kazamatima Sremske Mitrovice i Dubrovnika, zbog ideja i ideala, već prije rata pleo oreol trpeljivog mučenika. Bio je pravnik sa više godina staža u zatvorima nego u advokaturi i sudnici. I jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka.
Kuća Vasove majke Milice bila je važno čvorište, žila kucavica otpora u doba kad je počela okupacija. „Gdje je zrno klicu zametnulo“. Tu, na proljeće i ljeto 1941, svjedočili su revolucionari nakon rata, svraćao je pred ustanak i Moša Pijade. A Podgorica i Crna Gora igrale malu-veliku ulogu lako vidljive tačke otpora na mapi porobljene Evrope. I zato je jasno, zbog čega je Italijane i Njemce plašio i smrtno ranjeni Vaso.
Mjera slobode
Vaso nije dočekao rođenje kćeri. Njegova supruga Zlatica, legendarni glas Radio Beograda, te iste zime 1942. rodila je Milicu. Poznata novosadska arhitektica tako je veza sa bakom u čijem su se domu okupljali revolucionari...
Za Vasa Raičkovića, oslobađanje i revolucija mogli su i morali da budu isključivo priče povjerenja, saradnje, povezanosti, dijeljenja. I dobrih namjera. Zato je pravedno, da baš ta ulica pod platanima nosi njegovo ime. I da je siječe baš Ulica Svetozara Markovića – takođe revolucionara, jednog od rijetkih u Evropi koji se uoči prvog velikog rata suprotstavio nacionalističkom ludilu. Da Vasova bude baš ona ulica koja se ne završava, nego samo zastaje, baš kod Crvenog krsta, prije nego produži pješačkim mostom mladosti...
Samo u ranom jutarnjem času Ulica Vasa Raičkovića utone u momenat potpune tišine. Dočeka minut potpunog mraka onda kada ulične svjetiljke zaćute, na komandu rumene zore nad kučkim brdima. Tada, u nekim jutrima najdužih dana valja osluškivati što šapuću prekomorački platani... I na tom pločniku naučiti mjere Vasove slobode.
FOTO: mapio.net
