» Piše:Radovan RADONJIĆ
Otuda, nije slučajno što, na primjer: - mitropolit Danilo kaže da je „Moskov, Moskov, Moskov“, te da onaj kome on pripada „toga je i Crna Gora“; - mitropolit Vasilija, prvo za sebe kaže da je u Crnoj Gori „princip ašolutni doklem dođe gospodar iz Moškovije“, a kad shvati da ovoga nema, počinje na svoju ruku da propagira stvaranje puka Crnogoraca koji bi bio sastavni dio Ruske vojske, a on uživao poziciju njegovog komandanta i crnogorskog „ambašadura“ u Rusiji, i za to primao puno „dengi“; - mitropolit Petar I, nakon hirotonije u Sremskim Karlovcima, ne ide u Crnu Goru, koja očekuje već najavljeni napad Mahmut-paše, nego odlazi neznano kuda na 3 – 4 godine, da bi tražio vlast za sebe; kad u tome ne uspijeva, traži od ruskog Dvora da pošalje ne samo dva svoja činovnika da, po ruskim zakonima, srede stanje u Crnoj Gori, veći i jedno duhovno lice koje bi upravljalo crnogorskim sveštenstvom (čime bi, kako jedan istoričar zapisa, Crna Gora faktički postala „parče ruske zemlje na Balkanu“); na kraju svog Testamenta izriče kletvu: „Onome, koji bi vas od vjernosti k blagočastivoj i Hristoljubivoj Rusiji otlučiti poiskao i svakojemu ako bi se koji iz vas Cernogoracah i Berđanah našao da pomisli otstupiti od pokroviteljstva i nada na jednorodnu i jednovjernu nam Rusiju, da Bog da jakij te od njega živoga meso odpadalo i svako dobro vremenito i vječno otstupilo“! – mitropolit Petar II, u pismu Neseljrodeu od 6. septembra 1839. godine, piše: „Mi ljubimo svoje otečestvo, kao svi narodi, što ljube svoje i ne žalimo za njega ni krv proliti.
Ali volja gospodina Imperatora, koji tako velikodušno učestvuje u dobrobiti crnogorskog naroda, kod nas je svetija od bilo čega na ovome svijetu. Mi jedino i želimo da možemo opravdati našu bezgraničnu privrženost i predanost ruskom prijestolu bezuslovno“; dok mu u pismu, od 18. jula 1841. godine, saopštava: „Vaše Sijateljstvo, možete biti potpuno uvjereni da ću ja sa svojim malim narodom i u napredak uvijek biti spreman da se bezuslovno povinujem volji našega pokrovitelja i, ako bi se ubuduće javio kakvi slučaj koji bi zavisio od nas, mi ćemo biti spremni da učinimo sve što bude ugodno Gosudaru Imperatoru, za to što to smatramo svojom čašću i srećom; mi nemamo oca i pokrovitelja do njega; on je naš otac i pokrovitelj, a mi smo njemu vjerni i predani sinovi do smrti“.
Na fonu takvih generalnih opredjeljenja prema Rusiji, mitropoliti Petar I i Petar II, ne propuštaju priliku da u “zgodnom trenutku” iskažu svoje strateške političke projekcije postosmanskog pravoslavnog balkanskog prostora. Mitropolit Petar I anticipira i predlaže formiranje slavenosrpskog carstva, sa sjedištem u Dubrovniku, kojim bi lično upravljao kao namjesnik ruskog cara, „ukrašen titulom savjetnika i knjaza ruskog“. Mitropolit Petar II, inače član Garašaninovog tajnog kluba, pak, smatra da taj prostor treba politički urediti tako što bi se na njemu ponovo uspostavila tri carstva – grčko, bugarsko i srpsko. U kakvom položaju bi se, u tom kontekstu, nalazila „nezavisna“ i „slobodna“ Crna Gora - za kojom su oni, navodno, izgarali – dva mitropolita se „nijesu sjetila“ da kažu.
Četvrto. Veoma sličan stav i odnos prema „pokroviteljici“ Rusiji imala su dvojica sekularnih vladara Crne Gore iz porodice Petrović Njegoš. Ovo, uprkos činjenici da ni prvi, ni drugi nijesu skrivali ozbiljne primjedbe na račun prethodne vlasti u zemlji. Knjaz Danilo je, tako, bio krajnje eksplicitan u ocjeni da je uprava prije njega, „pod kontrolom mitropolita“, bila razlog što Crnoj Gori nije ranije priznata nezavisnost i što nije primljena u „skup evropskih država“. Knjaz/kralj Nikola je, pak, svoj kritički sud prema duhovnim „porodičnim prethodnicima na vlasti“ manifestovao sarkastičnom opaskom u svojim Memoarima, na račun ruskog poslanika koji je bio na prijemu kod knjaza Danila na Cetinju, za kojega je pretpostavljao da misli, da bi Rusi „uspješnije vršili svoju prevlast u Crnoj Gori kada bi tu bio jedan obični vladika“.
Dakle, kulrturnoduhovna i politička nemoć Crne Gore da se u prelomnom trenutku, kada knjaz iz porodice Petrović Njegoš preuzima u njoj političku vlast, kazano u maniru Edmunda Berka, „podjednako distancira kako od fanatizma pobornika arbitrerne monarhističke vlasti, naviklih da se drže dogme po kojoj je nasljedno kraljevstvo jedini legitimni oblik vlasti na svijetu“, tako i od fanatizma pobornika arbitrerne narodne vlasti, koji su vjerovali „da je izbor od strane naroda jedini legitimni izvor političkog autoriteta“, odnosno da shvate i poštuju pravilo, „da narod nasljeđuje svoje privilegije i slobode na isti način kao što se nasljeđuje kruna ili plemstvo unutar aristokratije“, učinila je da taj, ionako ne odveć snažni kritički naboj dvojice petrovićkih sekularaca, ne ugrozi ruskoslovensko-pravoslavni integralistički uklon njihove „dinastije“.
Naprotiv, zbirno gledan, on je s dvojicom knjaževa dobio još jači, sada već i oficijelno državni karakter. Umjesto makar i malog napretka u afirmaciji principa narodne suverenosti i demokratije, Crna Gora se, s njima na čelu, našla u čvrsto stegnutim raljama „gospodara“ kodovanih svojstvima istočnog despota, o čijoj ličnoj sudbini, kao i sudbini njegove zemlje, nesmetano odlučuju „pokroviteljski“ Dvor i njegov novi „glavni balkanski politički oslonac“ – Srbija. Knjaz Danilo je, doduše, pokušao da se fatalnog ruskog „zagrljaja“ oslobodi raznim načinima: od bliskih veza s francuskim Carem (s kojim se čak i okumio), preko nagovještaja da će prihvatiti tursko sizerenstvo, do zvaničnog obraćanja ministrima vanjskih poslova evropskih sila sa zahtjevom da priznaju crnogorsku nezavisnost, kao i proširenje državne teritorije Crne Gore prema oblastima iz kojih bi se njeno stanovništvo moglo prehranjivati. Njegov relativno kratki život, ponašanje velikih sila saobrazno vlastitim interesima i sasvim neočekivane velike promjene u najbližem okruženju, međutim, onemogućili su ostvarivanje Knjaževih ciljeva. U tom pogledu su promjene u Srbiji imale naročito velik uticaj.
Serpskie letopisi za 1825. su, na primjer, za Crnogorce pisali: „Ne samo zbog svoje ka otečestvu i slobodi goreće ljubavi i mužestvene hrabrosti; no i zbog drugi(h) sebi samo svojstveni(h) običaja i povedenija u životu, jesu Černogorci soveršeniega zaista poznanstva i mnogo dostatočnijeg, neg(o) što imamo, napisanija dostojni. Oni sami po sebi sočinjavaju osobitij i ot sviju drugi(h) naroda u Evropi sa svim različnij narod: oni i dan današnjij stoje nekim načinom jošt na pervom stepenu svog estestvenog sostojanija, imajući otličnij svoj karakter, ko(j)i nas na sretna vremena starogrčeska opominje. – No okrom ovi(h) obšti(h) o njima za svakog narodoispitatelja važni(h) primečanija jesu oni za nas Serblje tim jošt više znatni, što (su) s nama jednoga pokoljenija, jednoga jezika, jedne Cerkve, i što mi pored svega toga ovu rođenu našu braću i sad jošt tako malo, voobšte govoreći, poznajemo, da se po tome naše o njima poznanstvo ili nikakvo, ili sumniteljno i neizvjestno zvati može...“.
