Pjesnik Hadžem Hajdarević boravio je u Crnoj Gori, kao gost programa „Književna rezidenciju na Cetinju - pisci u prijestonici“, čija je ideja da autorima pruži mogućnost da mjesec dana intenzivno rade na svojim rukopisima, upoznaju se sa društvenim i književnim prilikama u našoj zemlji i promovišu svoj rad i djelo pred crnogorskom publikom. Za Pobjedu, Hajdarević govorio o iskustvima sa Cetinja, drami prolaznosti i usamljenosti, svom otetom zavičaju...
POBJEDA: Put na Cetinje rijetko je put sa koga se čovjek vraća umorniji nego što je na taj put pošao. Dijelite li tu vrstu kolektivnog iskustva kreativnih ljudi na Cetinju?
HAJDAREVIĆ: Sva putovanja su individualna. Sasvim lična. I boravci su, jednako tako, pojedinačni, lični, sasvim svoji. Ja na puteve redovno idem sa svim svojim željenim i neželjenim „prtljazima“. Tako je bilo i kad sam ovoga februara došao na Cetinje. Kako sam u ovom gradu muzeju sreo neke stare prijatelje i upoznao nove, drage ljude, nije mi se dalo biti baš suviše samim. Pa i kad se osamim, imam osjećaj da samoće na Cetinju ne mogu biti drukčije osim, nekako, gospodstvene, odnjegovane samoće. To su one usamljenosti koje tjeraju da budu kreativne. U njima se kroz stečena iskustva, naprosto, mora fermentirati zdravi spisateljski zanos. Ovo je slobodarski grad u kojemu se s poviješću hoda ruku pod ruku. Agresivni natpisi u novinama, reklame, vrvež glasova, događajući život... sve to samo privremeno vraća u konkretno vrijeme.
Na Cetinju ću vjerovatno biti više u nekim kasnijim danima i mjesecima, kad se vratim u Sarajevo, nego li sam bio ovih dana dok boravim u crnogorskoj prijestolnici, jer ću sređivati bilješke, započete pjesme, neke započete prozne odlomke, sve ono što je spisateljski inicirano u ovome gradu.
POBJEDA: Vaša, za sada posljednja knjiga poezije, prepuna je slika doživljenog užasa. Čitao sam jedan pokušaj tumačenja gdje konstatuju, parafraziram, da je ona lirska ispovijest jednog istrajnog tragača za uzrocima potonuća koji nikada ne gubi nadu u jedan bolji svijet… Što Vas u ovim plimama balkanskih beznađa drži na površini mutne vode?
HAJDAREVIĆ: Knjiga pjesama „Kiša rujanka ušiva rasute nerve“ („Dobra knjiga“, Sarajevo, 2018.) tiče se jednim dijelom i iskustva rata i bestijalne izloženosti grada Sarajeva i Bosne fašizoidnim barbarskim samovoljama. Lirski subjekt je najviše zaokupljen dramom prolaznosti i dramom usamljenosti. U onim stihovima koji se tiču neonacističkih agresija na bosanskohercegovački prostor i na tradicionalne vrijednosti bosanskohercegovačkog društva devedesetih godina prošloga vijeka, pokušao sam, koliko sam mogao, dovesti u pjesmu upravo taj svoj razrušeni i obeznađeni svijet. Prvenstveno mislim na dolinu rijeke Sutjeske i fočanski kraj. Balkanom, nažalost, i dan-danas teku mutne naciokratske vode. Dok smo živi, moramo biti na površini i, prema vlastitim mogućnostima, boriti se za bolje, uređenije, svjetlovitije obale!
POBJEDA: Rođeni ste u Kruševu. To je danas u Republici Srpskoj. Danas, Vi ste čovjek s otetim zavičajem. Što Vas dočeka kada pođete na tu zemlju vaših predaka? Sretan, a tužan – odgovara li ovaj paradoksalan iskaz onome što tu čovjek može osjećati?
HAJDAREVIĆ: Da, moje selo Kruševo, jedno od dvadesetak nekadašnjih sela u dolini rijeke Sutjeske, nalazi se u manjem bosanskohercegovačkom entitetu koji su dejtonski/karadejtonski mirotvorci/potpisnici imenovali kao RS. Odem u svoj zavičaj svakog proljeća, ljeta, jeseni, odem nekoliko puta u toku godine, ali, za mene, tamo više nema nikakvoga normalnog života. Život je ubijen, zauvijek srušen, neki normalni budući život je, čini mi se, nemoguć, pa i oni koji dođu, ili duže borave na Sutjeskinim obalama kao da dođu u goste svojim razbježalim uspomenama i grobljima. U Kruševu samo postoje temelji moje roditeljske kuće.
Kad dođem, sretnem se sa mirisima, sjećanjima i narastajućim rastuženostima. Dženaze u zavičaju i sahrane gotovo su jedini oblici neke moje, neke naše, zavičajne društvenosti. Nisam imao nikakvih finansijskih mogućnosti da nešto, kao, obnavljam kad je u pitanju roditeljska kuća, danas za to nemam ni volje. Očito da je u dolini rijeke Sutjeske zauvijek napravljena totalna pustoš, a kako su u Bosni i Hercegovini i u beogradsko-zagrebačkoj prokolonijalističkoj „osovini“ politički događaji i dalje uvjetovani naciokratskim hirovima i voljama, teško da će u doglednijoj budućnosti biti normalnijeg života. Pa i ono nešto kuća i domova, uglavnom uz cestu naprema Tjentišta i Gacka, doima se više kao imitacija života, negoli što je to normalni život koji žele oni koji tamo žive.
POBJEDA: Za kraj jedno pitanje direktno inspirisano pjesmom iz knjige „Kiša rujanka ušiva rasute nerve“. Šta još može biti stvarnost ako je istorija jedino što nam preostaje?
HAJDAREVIĆ: To je ta nesretna pozicija lirskog subjekta u ovoj knjizi pjesama kojeg guši prevelika akumulacija prošlosti. Naravno, nije problem u historiji, historiji kao nauci, nije problem ni u prošlosti, prošlost se jednom dogodila i, kakva god da je ta prošlost, nemoguće ju je mijenjati. Problem je u razrokoj epskomitološkoj recepciji historije upoganjene naciomitskim predodžbama o sebi i vlastitim učešćima u historijskim tokovima. Mitologizirana povijest prigušuje svaku normalnu stvarnost. Historija je na Balkanu, kako neko reče, više proricanje u prošlost negoli normalno naučno, razborito, argumentno slaganje činjenica dogođenih u nacionalnoj i svakoj drugoj historiji. Prevelika zaokupljenost historijom ugrožava zdrav i priseban odnos prema budućnosti. Problem je ukoliko se nema prisebnosti i ravnoteže.
Obaveza svakog odgovornog pisca je da učestvuje u društvenim procesima
POBJEDA: Čarls Simić je negdje kazao da „čovjek prosto nekad mora nešto da kaže, zarad sopstvene duše, makar bio svjestan da to ništa neće promeniti”. Što mislite o onoj davno prihvaćenoj matrici da nije dobro da pisci učestvuju u političkom životu zemlje čiji su građani?
HAJDAREVIĆ: Čarls Simić je veliki pjesnik, svjetski pjesnik, i veliki čovjek. Sretan sam što sam prije nekoliko godina bio njegov domaćin kad je gostovao na književnoj manifestaciji Sarajevski dani poezije... Ozbiljni pisci morali bi biti predani humanisti. Sjećam se da je baš Čarls Simić i te kako zabrinuto i odgovorno pisao protiv nacionalističkih retorika i počinjenih klerofašističkih užasa na Balkanu. Ja pripadam onima koji smatraju da književnost, pored, naravno, najviših dostignutih književnoestetskih vrijednosti, mora posjedovati i književnoetičku dimenziju u svojoj ostvarenosti. Samim tim, obaveza je svakog odgovornoga književnog stvaraoca da sudjeluje, koliko ima snage i primjerenog znanja, u tekućim društvenim procesima.
Da sudjeluje i u političkom životu svoje zemlje i bude u misiji građanskog, antinacionalističkog, antifašističkog osvještavanja sredine u kojoj živi! Prvenstveno, kao odgovoran građanin države u kojoj živi a ne kao nekakav neoromantičarski pripadnik neke svoje nacije ili nekog svoga svađalačkog balkanskog plemena!
