„I kriknem,
I u srce kao nož rođeni zarije se krik...“
Da je kojim slučajem pjesnik Momčilo Nastasijević boravio šezdesetih godina u Londonu, velike su šanse da bi završio u stanu u kojem su neko vrijeme živjeli i Al Stjuart, Pol Sajmon i Art Garfunkel. Usamljenički vapaj kojim odiše njegova „Tuga u kamenu“ može se pronaći na još samo jednom mjestu, u pjesmama četvrtog bivstvenika tog malog stana - Džeksona K. Frenka.
Školski požar
Postoje tužne priče, a postoji i tragedija pozorišnih, dramskih dimenzija, kakav je bio život nesrećnog Frenka. Za slušanje muzike ovog tužnog trubadura potreban je čovjek sa čitavom dušom i tijelom. Potreban je neko sa svim svojim strahovima i nadanjima, spreman da prigrli eteričnu tminu od koje uvijek bježimo.
Frenkove nevjerovatne pjesme plodovi su trenutaka trezvenosti koje je uspio da iskamči boreći se sa mentalnom bolešću, bolovima u mišićima, kostima i zglobovima, opekotinama po cijelom tijelu - i veltšmercom koji mu je još kao dječaku preplavio dušu.
U sniježnom Bafalu na obali jezera Iri, nesrećnog 31. marta 1954. djeca su ustala i počela da se spremaju za školu, očekujući dan kao i svaki drugi. Među njima bio je i Džekson, tada učenik šestog razreda. Tada nije znao da je to posljednja bezbrižno prespavana noć koju će imati godinama. I da će tog dana u učionici za muzičko izbiti požar u kome će živote izgubiti 15 njegovih vršnjaka, a među njima i njegova djevojka Marlin.
Za većinu preživjelih, nakon izlaska iz bolnice, ono najgore je prošlo. Ali, za Džeksona pakao je tek počinjao. Jedinu utjehu u godinama koje dolaze donosiće mu stara akustična gitara.
Besmrtni prvijenac
Kratku, prebrzo ugašenu karijeru Džekson Frenk počeo je stvaranjem najpoznatije pjesme, na parobrodu ka Londonu, u koji se prvenstveno zaputio da bi kupio automobil. „Blues Run the Game“, slučajno ili ne, opisuje kako početak njegovih putešestvija tako i nezamislivo tužan kraj ove životne priče.
Džekson je stalno bježao od čemernih uspomena ka vedrijoj budućnosti, ali iznova doživljavao sve veće tragedije. Uvijek sa porivom da stvara, da se izrazi, da pokuša da naplati životu barem mali dio onog što je uzeo od njega, ali praćen mračnim oblakom, vremenom je postao svjestan da ne može pobjeći od tuge.
U julu 1965. godine, za samo tri sata u CBS studiju u Londonu snimio je prvi album. Snimanju su prisustvovali njegova djevojka Sendi, Džudit Pip i Pol Sajmon, koji ga je prethodne noći jedva izmolio da finansira snimanje. Ploča koja je nastala, prodata je u malo manje od 5.000 primjeraka, ali je Džeksona pretvorila u glasnogovornika folka čiji je uticaj ostao doživotan.
Slušajući pjesme koje su snimljene tog dana, prisutni nijesu ni slutili da je ploča koja nastaje ujedno i jedina koju će Džekson ikada snimiti. Ovaj jedinstveni album bio je dovoljan da ga obesmrti.
Istorija patnje
Nakon povratka u Ameriku, Džekson se oženio i dobio kćerku i sina koji je potom preminuo od cistične fibroze. Život ni tu nije prestao da ga matira. Borba sa nevidljivim silama, kojima se kasnije pridružila i depresija, doveli su do toga da dobar dio postojanja provede kao beskućnik, uz povremene boravke u sanatorijumima. Da život nema ni milosti ni granica, dokazao je jednog sunčanog popodneva kada je grupa klinaca došetala sa pištoljem do klupe na kojoj je spavao i prostrijelila mu oko, iz šale.
Džekson K. Frenk ostao je vjeran usamljeničkom životu sve do 3. marta 1999. kada ga je oborila upala pluća, a onda dotukao infarkt. Proveo je 56 godina u takvom bolu, da je njegova duša, kada je došao sudnji san, osjetila olakšanje i poslije toliko godina mučenja sa zadovoljstvom napustila tijelo.
Najljepša i ujedno najtužnija pjesma koju je ikada napisao ostala je posvećena njegovoj prvoj ljubavi, Marlin du Pont, djevojčici koja je izgorjela u požaru, od koje je ostalo samo parče haljine pomoću koje su je identifikovali.
Nju i sve druge pjesme ovog beskrajno tužnog stvorenja možete naći u ćošku stare prodavnice ploča pokraj Tima Baklija ili u onom tužnom kutku na internetu rezervisanom za one za šankom, za one što piju u mraku, za ljude što slušaju čitavom dušom i tijelom, spremne da prigrle univerzalnu istoriju patnje.
Biljana MARTINIĆ
FOTO: pinterest.com
