Finale treće sezone „Pravog detektiva“ počinje stihovima američkog pjesnika Delmora Švarca. „Vrijeme je škola u kojoj učimo / vrijeme je vatra u kojoj gorimo“, čita Amelija. No, tek u posljednjoj sceni postaje jasno da se u ovim riječima krije suština. Nika Picolata ni u jednom trenutku, uprkos brojnim lažnim tragovima i podmetnutim dokazima, nije zanimao slučaj koji su dva detektiva rješavala od 1980. do 2015. godine. Sve vrijeme ga je interesovao samo - Vejn Hejz.
Ranjena žena
U produženom finalu od 72 minuta dobili smo samo dio odgovora. To neće biti po volji gledalaca „kućnih detektiva“ koji su sve vrijeme nasijedali na Picolatove medveđe zamke i grozničavo tragali za djelićima slagalice. Štoviše, baš oni koji su očekivali šokantne obrte, opskurne darove, još konekcija sa prvom sezonom i mračan kraj – biće najviše razočarani. Jer, vjerovali ili ne, desilo se gotovo nemoguće. Nik Picolato dao je srećan kraj svom izmučenom protagonisti.
Što smo saznali? Prvo, da je referenca na pedofilski lanac iz prve sezone bila kora od banane. Svi mračni elementi, najsnažnije konekcije sa brucoškom sezonom, uvezani su i objašnjeni na totalno neočekivan način. Iza smrti dječaka Vila i otmice njegove sestre Džuli nijesu stali nikakvi kriminalci, pedofili, zlonamjerni namjernici – već jedna ranjena žena.
U finišu, u vremenskoj liniji iz 2015. dobijamo dugački, morbidni monolog Džulijusa, Afroamerikanca sa „mrtvim okom“ za kojim su detektivi tragali. Njegova ispovijest otkriva konekciju između nestale djece, njihovih roditelja, ubijenog Harisa Džejmsa, Hojta i njegove supruge Izabel...
Izvor frustracije
Vilova smrt bila je nesrećan slučaj, oteta Džuli nije bila žrtva Hojtove pedofilije, već njegove supruge koja je probala da njome ispuni emocionalnu prazninu nastalu poslije smrti kćerke. Zahvaljujući Džulijusovom svjedočenju stižu i do manastira u kom je Džuli navodno preminula i dobijaju toliko traženo zaključenje priče. Naravno, ovaj „svršetak“ je providan. Odmah je jasno da to ne može da bude kraj ne samo Džuline – već i Hejzove priče.
Do kraja epizode pokazaće se da je Džuli možda ipak živa. Hejz odlazi kod nje, izmučen krivicom, ganjan potrebom da dobije pravo zaključenje. I Alchajmer mu podmeće nogu tik pred njenim pragom.
Scena koja slijedi izvor je najveće frustracije i fascinacije ljubitelja sporogorećih psiholoških drama: Hejz stoji ispred žene koja može da bude Džuli, ali nema pojma zašto je došao kod nje. I odlazi bez postavljenog pitanja, ukidajući kućnim detektivima mogućnost da saznaju istinu.
Čudovišan paket
A istina je vrlo čudna i lomljiva igračka... Nju i Hejz i gledaoci dobijaju u posljednjoj sceni, u momentu kada Hejz sjedi na verandi i pijucka ledeni čaj sa Vestom i porodicom, gledajući unučad kako voze bicikla. Tada mu sine sjećanje na noć kada je zaprosio Ameliju. I odjednom zna ko je, kakav je i kome (i dalje) pripada.
Sva ispitivanja, traganja, pucnjave, sve svađe, pijanstva za šankom, otpuštanja i premještanja sa posla, zamalo razvodi – prošli smo samo zbog toga da bismo saznali što se događa u glavi ostarjelog čovjeka punog kajanja. Zbog toga nemamo odgovor na pitanje ni kako je umrla njegova supruga, niti zašto je mislio da kćerka ne razgovara sa njim. Svi ti elementi koje je Picolato rasuo po putu nijesu ni imali značenje osim onog koje je Hejz zamišljao i plašio ga se u mraku sopstvene glave.
Nestaloj Džuli Parsel nije bila potrebna pomoć. Vejn Hejz je taj kom je bila nužna. Da bi preživio, kako bi mogao da se pomiri sa sobom, Vestom, djecom, odlukama koje su mu oblikovale život. Gledaoci kojima je to dovoljno „šokantno“ biće više nego zadovoljni i željni četvrte sezone o kojoj Picolato pregovara sa televizijom HBO.
A kućni detektivi? Neka ih, neka klape kako treća ne može da se mjeri sa prvom sezonom. Duboko u sebi znaju makar to da su od Maheršale Alija i Stivena Dorfa, televizijskog iznenađenja godine, dobili čudovišno dobar glumački paket. Mnogo bolji od onog u koji se Ali spakovao sa Vigom Mortensenom i ulovio drugog Oskara... M. I.
FOTO: tvline.com
