Spajk Li nije poludio zbog toga što njegov „BlacKkKlansman“ nije dobio Oskara za najbolji film. U trenutku kada je izgovoreno ime pobjednika, instinktivno je pokušao da izađe iz Dolbi teatra zato što je priznanje otišlo dramedijici „Green Room“. To je bitna razlika. I jedan od dva trenutka te večeri kada je većina filmofila širom svijeta osjećala isto što i Spajk Li.
Šarmantna dama
Što se nagrada tiče, 91. izdanje Oskara počelo je veoma dobro, a završilo se belajem - ako ne najvećim u ovom vijeku, onda sigurno brukom decenije. Kad je riječ o atmosferi, bila je ovo sigurno najdosadnija ceremonija u istoriji Američke akademije.
Bez voditelja, sa šačicom dopadljivih prezentera (sjajna Melisa Mekarti u „The Favourite“ haljini sa zečevima – obavezan stajling za narednu Noć vještica!), neubjedljivim muzičkim nastupima (mlaki The Queen i Adam Lambert, ali i „OMG“ nastup Lejdi Gage i Bredlija Kupera) i najnedirljivijim in memoriam segmentom milenijuma - Dolbi teatar djelovao je trećerazredno.
U noći između 24. i 25 februara dogodila su se rijetke pozitivne (ne)očekivane stvari. Od pobjednika koji su se dali predvidjeti, bili su tu: Redžina King (sporedna glumica), „Free Solo“ (dugometražni dokumentarac), „Roma“ (strani film, fotografija, režija), Maheršala Ali (sporedni glumac), „Spider-Man: Into the Spider-Verse“ (dugometražna animacija), „Shallow“ iz „A Star Is Born“ (najbolja pjesma), „BlacKkKlansman“ (adaptirani scenario), Rami Malek (glavni glumac)...
Najveće i najljepše iznenađenje večeri stiglo je u trenutku kada je Olivija Kolman proglašena za najbolju glavnu glumicu za bravuru u dvorskoj farsi „The Favourite“. Kakav šarm, dostojanstvo, kakva perfektna doza ranjivosti, iskrenog iznenađenja i britanske samosvjesnosti. Cijela sala podigla se na noge aplaudirajući magičnoj, aposolutno zasluženoj pobjednici.
Luzer večeri
Nažalost, film za koji je nagrađena Kolman pretvoren je u najvećeg luzera večeri. Lantimosov „The Favourite“ ulovio je samo jedan Oskar, a imao je deset nominacija. Umakao mu je čak i onaj za najbolji originalni scenario. Priznanje je otišlo paradi prosječnosti „Green Book“, na bruku svih koji su glasali za tekst Pitera Farelija, Nika Valelonge i Brajana Karija. Ovaj im je trijumf možda i neoprostiviji od onoga u kategoriji najboljeg filma.
Ni tehničke nagrade nikada nijesu raspoređene gore. Upravo ove kategorije katapultirale su „Bohemian Rhapsody“ i „Black Panther“ u vodeće nagrađene filmove, prvi sa četiri, drugi sa tri osvojene statuete. No, nijedna od njih nije otišla na pogrešnije mjesto od nagrade za vizuelne efekte. „First Man“, a ne „Avengers: Infinity War“? Ako već guramo superheroje, ćušnimo u prvi plan one koji su to zaslužili.
Najljepši zagrljaj
Kad smo već kod superheroja, ali onih koji ne nose spandeks - vratimo se na onog sa početka priče. Prvi trenutak kada smo svi osjetili da jesmo Spajk Li bio je onaj kada je sićušni prgavac u drečavo-ljubičastom odijelu, okićen ogrlicom sa čuvenim znakom prijatelja Princa, skočio u zagrljaj Semjuelu L. Džeksonu.
Nije moglo da se pogodi bolje, da prvog Oskara u karijeri Li dobije baš od prijatelja i glumca koji je ostvario kultne role u njegovim filmovima. Kasnije se dogodio samo još jedan približno topao napad raznježivanja – zagrljaj Giljerma del Tora i Alfonsa Kuarona kom je prošlogodišnji pobjednik predao Oskara za najboljeg režisera.
Lijev govor bio je jedan od rijetkih koji su uskomešali mrtvu atmosferu. Naravno, iskoristio je priliku da podsjeti Amerikance da će na narednim predsjedničkim izborima 2020. morati da izaberu između ljubavi i mržnje, dvije riječi koje se „zlate“ sa Lijevih prstiju gdje god da ode još od kultnog filma „Do The Right Thing“ (1989) - i poželio im je da urade pravu stvar.
Njegovi zemljaci će se možda vratiti na pravu stranu istorije naredne godine ako se ne slažu sa Trampovim tvitom da je Lijev govor bio „rasistički“, ali ova će ostati upamćena po tome što je Američka akademija izabrala pogrešno. U godini koja nam je dala toliko angažovanih filmova nagradila je najveću „siguricu“.
Munja istine
Džaba Američkoj akademiji ceremonije na kojima se zbijaju šale na račun Donalda Trampa, zalaže za političku korektnost, sipa satirična so na sve rane američkog društva. Kad god dobije šansu da ispiše istoriju, pokaže da njena politika nije ništa otvorenija od one koju vodi američki predsjednik.
To je glavni problem Spajka Lija, a ne činjenica da mu je umakla nagrada. Režiseru koji prkosi od prvog dana filmskih studija smeta učmalost, foliranje, nagrađivanje modifikovane verzije „Driving Mrs. Daisy“ (vozač i suvozač su zamijenili mjesta) u godini filmova koji su ravni njegovom „Do The Right Thing“.
Ako su tada Li i njemu slični bili ispred svog vremena, onda bi sada trebalo da je Akademija toliko sazrela, da umije da prepozna autore koji ispisuju istoriju munjama tik pred njenim očima. Ali, nije i ne čini se da će se to uskoro dogoditi, a dok se ne desi - svi ćemo mi biti Spajk Li. Marija IVANOVIĆ
FOTO: ew.com / twitter.com
