Idilična pacifička ostrva obično ne igraju pretjerano veliku ulogu u svjetskoj politici. Najčešće ih zamišljamo kao egzotične oaze s bijelim plažama i plavim okeanom. Ali u Drugom svjetskom ratu, ova su ostrva bila poprište krvavih bitki. Predstavljali su strateške položaje za koje su se otimali Saveznici kako bi tamo postavili vojne baze za napad na Japan. Zauzvrat, japanski vojnici poslani su na ova ostrva kako bi ih branili po svaku cijenu. Mnogi, uključujući i poručnika Hiroo Onadu, dobili su upute da se bore do smrti. Predaja nije bila opcija, pa je Hiroo Onada slijepo slijedio naređenja. Čak i kad je Drugi svjetski rat već odavno završio. Nastavio se boriti čak i 29 godina kasnije.
Japan je u dvadesetom vijeku preobrazio drevni koncept Bušido vojnog kodeksa ponašanja, kao "način umiranja" koji je zahtijevao da samuraji budu spremni položiti svoj život za svoje gospodare. Ovaj koncept iskoristili su u Drugom svjetskom ratu kao propagandni alat i kulturu smrti prije predaje. Predaja je bila neoprostivi grijeh. Ni jedan govor japanskog cara Hirohita nikad nije spomenuo predaju. Ta riječ nije postojala. Umjesto toga, govorilo se o "trpljenju nepodnošljivog i neizdrživim patnjama." Takav stav doveo je poručnika Onadu i njegove ljude u situaciju da se skrivaju na planinama ostrva Lubang na Filipinima nakon što su savezničke snage oduzele ostrvo Japancima u februaru 1945. godine.
Uvjerio je svoje vojnike da ovo može potrajati godinu, tri, pet, ali da će se njihova vojska vratiti po njih. "Kao obavještajac", reče Onada, "naređeno mi je da vodim gerilsko ratovanje i da ne umrem. Morao sam slijediti svoje naredbe kao vojnik." Rat je završio u septembru te godine, ali se i dalje pridržavao naređenja. Predaja nije dolazila u obzir. Tokom boravka u džungli, Onada se bavio gerilskim ratovanjem i imao je nekoliko okršaja s lokalnim Filipincima i policijom. U oktobru 1945. on i njegova grupa pronašli su letak na kojem je pisalo:"Rat je završio 15. avgusta. Siđi s planine!" Kasnije te godine naišao je na još takvih letaka, no bili su uvjereni da je to američka propaganda. Smatrali su da su negdje jako pogriješili kad ne mogu naći svoje saborce. I tako su ostali u džunglama ostrva idućih 29 godina. Nastavili su se boriti s lokalnom filipinskom policijom, pa su zaključili da rat još traje. Jedan od njegovih ljudi se na kraju predao 1950. godine. Drugi je ubijen 1954. Nakon što su 1972. spalili polje riže kao dio gerilskog rata koji su vodili, policija mu je ubila i posljednjeg saborca i on je ostao sam u džungli.
Ali u Japanu, Onada i njegovi ljudi postali su nešto poput urbane legende. Iako ih je Japan proglasio i službeno mrtvima, svi su na Filipinima bili sigurni da je živ. Ubio je i 30 Filipinaca. U februaru 1974. godine konačno ga je odlučio potražiti vojnik Norio Suzuki. Pronašao ga je ali je poručnik i dalje odbijao predati se. Jedino pod uslovom da mu to naredi njegov zapovjednik major Jošimi Taniguči. Suzuki se vratio u Japan i pronašao Tanigučija, tada starca koji je radio u knjižari. Doveo ga je u Lubang i konačno 29 godina kasnije dobio je naredbu koju je želio čuti. Prije nego što je otišao u Japan, Onada je predao filipinskom predsjedniku Ferdinandu Markosu svoj mač u znak predaje. Markos ga je oslobodio krivice za ubistva i pustio kući. Onadi je u Japanu priređena dobrodošlica. No nije se više mogao snaći u zemlji koja se potpuno promijenila otkako je zadnji put bio tamo. Godine 1975. otišao je u Brazil i bavio se stočarstvom, a onda se 1984. vratio u Japan i pokrenuo školu za preživljavanje u divljini.
