Kod onih koji su imali čast da završe ovu prestižnu školu to izaziva neki magični osjećaj posebnosti. Zanimljivo je kako o najstarijoj srednjoj školi u glavnom gradu govore devedeset jednogodišnji Husein Ceno Tuzović, koji je gimnazijske dane provodio za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda, sa svega 23 godine, predavao istoriju u toj školi. Poseban je i primjer skoro duplo mlađe Zoje BojanićLalović, bivše gimnazijalke koja je 1995. godine, takođe kao dvadeset trogodišnjakinja, počela da predaje maternji jezik u ovoj školi, a sada je direktorica Gimnazije ,,Slobodan Škerović“.
POD OKUPACIJOM
Husein Ceno Tuzović bio je pedesetih godina prošlog vijeka najmlađi profesor u Gimnaziji. Nakon završene četvorogodišnje osnovne škole u zgradi kod Sahat kule, 1940. godine upisao je Gimnaziju, koja je tada bila osmogodišnja škola. U drugom polugodištu, prisjeća se Tuzović, zbog početka Drugog svjetskog rata, dva mjeseca nijesu išli u školu. - Tokom bombardovanja 6. aprila zgrada Gimnazije nije oštećena. Nije se znalo hoćemo li učiti pod okupacijom... Međutim, Italijani su to organizovali i nastava je počela 1. septembra 1941. i odvijala se uglavnom redovno - prisjeća se jedan od najstarijih Podgoričana.
Duži prekid nastupio je poslije bombardovanja Podgorice 5. maja 1944. godine i trajao je sve do oslobođenja, 19. decembra te godine, zbog čega je preskočio godinu. Druženje iz gimnazijskih dana, naglašava Tuzović, ne može nikad zaboraviti. - Svi smo se u školi lijepo družili, a u odjeljenju smo bili veoma bliski. Imali smo izuzetnu garnituru profesora, kao ljudi i kao predavača. Razredni starješina nam je bio profesor geografije Aleksa Abramović, koji je na nas gledao kao na svoju djecu. Imali smo izraženu volju za rad, za školu, a istovremeno smo bili nekako cikotićki nastrojeni – priča Tuzović, uz pojašnjenje da za cikotiće važi da su bistri i odvažni momci, koji se snađu u svakoj prilici, ali da ne prave ekscese i vrijeđaju druge, već da uvijek gledaju da pomognu i druga i starijeg čovjeka.
Kako naglašava, to su bile generacije izuzetno darovitih dječaka. - U mojoj generaciji je bio poznati slikar Cvetko Lainović, kojega su Francuzi prozvali drugim Pikasom. Ja sam ga kasnije vjenčao – ističe Tuzović, pokazujući slike ovog umjetnika koje krase zid u njegovom stanu. U ono vrijeme dosta se igrao fudbal, pa je i Gimnazija imala svoj fudbalski tim. U njemu su uglavnom bili momci koji su bili i članovi FK ,,Budućnost“, među kojima i čika Ceno, koji je od 1945. bio igrač plavo-bijelih. - Sa mnom su u Gimnaziji učili moji saigrači iz ,,Budućnosti“ Vuko Lazović, zatim budući fudbaleri sarajevskog ,,Željezničara“ Tomislav Radonjić i Muhamed Paćuka, kao i budući prvotimci ,,Budućnosti“ Svetozar Savović, Ilija Zečević i Hamid Dervišević – prisjeća se Tuzović, koji je kao sportista nakon rata išao i na radne akcije.
Cijeli tekst pročitajte u današnjem izdanju Pobjede
