Ako ste se ikad pitali zbog čega se superheroji kriju iza maski, najbolji od svih mogućih odgovora glasi – zato što je to časno. Ili makar časnije od postupaka onih koji se cijelog života kriju pred golim okom. Ipak, to je samo riječ ludaka iz filma „Watchmen“ koji ljudsku prirodu razumije manje od mrlja mastila na Roršahovom testu.
Oruđe sistema
Sve je istina i sve je laž, opsena u svijetu u kom heroji gube smisao onda kad čak ni najmoćniji ne mogu da sačuvaju baš svakog, u bilo kom momentu. Tamo gdje točkovi istorije gmižu poput beznoge životinje, a ratovi su toliko hladni, da svijet djeluje kao da je na pragu apokalipse. Ili je to ipak samo paranoja...
Eto, tu heroj ne može da bude osvetnik, ni onaj koji uzima pravdu u sopstvene ruke, već samo otpadnik ili oruđe sistema. Tako izgleda svijet filma „Watchmen“, hladnoratovske paralelne stvarnosti osamdesetih. Koliko je opasan, najbolje svjedoči broj gledalaca koji su prije deset godina, kada je premijerno prikazan, govorili kako je predstavio viziju naše stvarnosti.
Tog 23. februara 2009. godine „Watchmen“ nije ni trebalo da zatreperi na projektoru londonskog „Odeona“ teatra. Tvorac njegovih heroja bio je oštro protiv toga da Nadzirači iz stripa zaigraju pakleno kolo apsurda na velikom platnu. Alan Mur imao je milione razloga da kaže da njegova grafička novela može da ispriča veliku priču u cjelosti isključivo u stripovskim trakama.
To je samo vic
Ipak, koautor stripa Dejv Gibons smatrao je kako je došlo pravo vrijeme za film. Kompanija „Warner Bros“ odigrala je riskantan potez angažujući Zeka Snajdera. To je trebalo da bude tek treći film režisera koji je tri godine ranije podigao prašinu megapopularnom papazjanijom „300“.
Njegova predstava antičkog mita o Spartancima mirisala je na patrijarhalan, nacionalistički, desni diskurs. Kada se Snajder dohvatio Nadzirača, i dalje su odjekivale riječi slavne spisateljice i režiserke Suzan Sontag, da je „300“ suštinski fašistički film.
- To što smo mi, to je ostvareni američki san - kaže Komedijaš u trenutku kad, u ime slobode i prava da se brani na sopstvenom pragu, jednim metkom prislonjenim na čelo vijetnamske trudnice, uništi dva života.
I odmah potom počinje gorko da plače, cijedeći kroz ludački smijeh: „To je samo vic!“. I svima nama - i gospođi Sontag...
- Oktobar je 12, godina 1985. Večeras, jedan komedijaš mrtav je u Njujorku – kaže Roršah, sjekući kišne kapi glasom od šmirgl-papira, dok se tamne mrlje na njegovom licu slivaju poput suza skrivenih pod teškim kišnim mantilom iz četrdesetih.
Pojedeni sirotani
Ta noć djelovala je zloslutnije nego prethodna. Kazaljke na časovniku nuklearne kataklizme bile su za pedalj bliže ponoći. Zek Snajder bio je odlučan da svoje Nadzirače, grupu koja je lelujala između heroja, osvetnika i samosažaljivih psihotika, iz kadra u kadar sve više tretira kao sirote, uboge nesposobnjakoviće. Jer sredina je osamdesetih, nekih alternativnih ili savršeno realnih godina, a svijet djeluje mnogo opasnije od onog koji je pojeo njihove heroje prethodnike.
Genijalnost filma „Watchmen“ je u kontrastima. Četrdesetih, neka „nevina“ Amerika nije mogla da oprosti slabosti i grijehe prvim Nadziračima - od seksualne preko orijentacije, interesovanja i izgleda, do proste činjenice da je neko od njih žena. Vremenska distanca ka postmodernom svijetu je još zloslutnija - ona koja i neke druge, najdevijantnije crte njihovog karaktera prašta pod uslovom da budu oružje sistema, ideologije ili nečijeg ličnog interesa.
U novom svijetu, jedan nalickani heroj pompeznog imena Ozimandijas (grčko ime najvećeg faraona Ramzesa) skida masku u javnosti i od toga pravi selebriti šou. Pravedna Noćna Sova je patetična ruina srednjovječnog muškarca čija se misija pretvorila u patnju za tuđom ženom. A ona, Svilena Sablast - u raskoraku između želje da nastavi misiju povrijeđene majke i veze sa muškarcem, distanciranom figurom tatice kom ništa na svijetu ne može nauditi.
Doktor mizantrop
O, tek je beskrajno patetična figura taj Doktor Menhetn! Bio bi bog cijelog svijeta, gospodar svih prošlosti i budućnosti, kad na toj planeti ne bi morao da bude jedini čovjek. U stanju da istovremeno vodi ljubav i rješava matematičke jednačine za spas planete, ipak je i prije svega beskrajni mizantrop. Onaj koji se gadi svih ljudi i najviše mrzi samog sebe. On je nuklearni eksperiment koji je pošao po zlu, ali i najbolja nada čovječanstva da ne sklizne u propast.
Roršah je, bez navučene maske, u našem svijetu lice Nikoga i Ničega, bubašvaba koja pliva po utrobama ulica niz rijeke nevine krvi. Sve što čuje je odjek krivice, eho svih koji se dave u poplinuloj septičkoj jami požude, laži, zločina... Na njihove vapaje spreman je da kaže: „Ne“. Ipak, do kraja je privržen istini i slobodi - i beskrajno zaljubljen u čovjeka. Genijalnost lika Džekija Erla Hejlija je u tome što ne brani moderni svijet od apsurda njegovih istina i moralnih vrijednosti – već uprkos njima.
Za tri i po sata kotrljanja niz apsurde likova, film nije upao u nijednu zamku ponavljanja ili praznog hoda. Štoviše, uspio je da nas natjera da navijamo za njegove heroje, koliko god patetični, samosažaljivi ili pokvareni bili. I da nagna njih na kolektivnu akciju, minut do katastrofične ponoći...
Izbor žrtve
Taj lijevi, socijaldemokratski diskurs kolektivne akcije u službi brige i zajedničkog dobra, dobija radikalan obrt u završnici. Samo godinu ranije, kultni „The Dark Knight“ (Kristofer Nolan, 2008), kredo moderne desnice, na kraju postavlja tezu da je od žrtve pojedinca za istinu ponekad bolja žrtva za laž, ako to znači sačuvan mir.
U Snajderovim „Nadziračima“ kataklizma je jedino pravedno rješenje, neizbježnost za konačan restart, prekid hladnoratovske ili kapitalističke matrice. Baš kao u genijalnom filmu „Snowpiercer“ Bong Jon-Hoa.
Izbor žrtve, Roršaha ili Doktora Menhetna, tada je i pitanje što je jedino časno učiniti, ali istovremeno je i goli kapric. A to da li će služiti istini ili laži, djeluje podjednako patetično i nebitno. Jer, apokalipsa jeste novi početak, a u svijetu „Nadzirača“ on može biti samo šansa da se ponovo griješi, ali malo bolje nego prethodni put.
Tada se porađa iskrena plemenitost Nadzirača, svih pravih heroja modernog vremena: onih spremnih da gacaju kroz duboke kaljuge sopstvenog i tuđeg grijeha. Svih koji su orni da zaplivaju u nekom sinhronom ritmu, samo da bi progledali, onda kad zajedno isplivaju iznad površine blata sopstvene pokvarenosti!
Čak i onda kad bi jama naše pokvarenosti bila svega centimetar manje duboka, ta urnebesna kataklizma svih podjela i sistema djeluje ljekovito. I to je istinski subverzivna i ideološka istina najvećeg superherojskog filma našeg svijeta, u nekom vremenu sličnom ili sasvim nalik sadašnjem...
Stojan STAMENIĆ
FOTO: pinterest.com
