Njemci su radi jedne vrste bezbjednosti i suzbijanja partizanskih nasrtaja na njihove pokrete i saobraćaj, držali taoce u zatvor, od kojih treba ubiti i ubijali za jednog Njemca deset taoca ili drugih, ako taoci manjkaju. U taoce su bili: pop Marko i Pero Nikolin Borozani i Tomo Markov Lompar. Mi ne ukazujemo na opšte strahote ratne koje nijesu prestavale do kraja rata već smo se ograničili samo na Bokovo, ali ovakvo stanje ima opštu karakteristiku. Na Pavindan 13. jula 1944. zasjeda partizana napala je jedan kamion pod Belveder u donji ugao više Čeline i ubili jednog Njemca i odnijeli poštu i novac. Nije prošlo mnogo vremena, naime 19. jula rano u zoru jedna pročetnička jedinica nacionalista opkolila je Bokovo, od koje je glavni dio bio stacioniran na Viganj u centar sela, gdje je danas škola, gdje su okupili seljane, a među njima i nekolike žene.
Odjednom je zaprekao mitraljez i bacači sa Mekavca, a ovi oružnici sa sredine sela sklonili su se za momenat i sve okupljene seljane odveli sa sobom, poveli u Cetinje i zatvorili u Zelenu kuću na periferiji Obilića Livade. Pop Marko Borozan je stanovao na Grudu i nešto prije ovoga je bio pušten iz zatvora kao taoc, pa su i njega doveli i zatvorili sa ovima u Zelenu kuću. Sličan slučaj je bio u Dobrskom selu i Kosijerima, te su ih sve u istu kuću zatvorili. Sjutri dan 20. jula, rano u zoru izveli su pet Dobrljana, među kojima su bili dva dječaka od po 15-16 godina, sinovi Jovana Miloševa i Marka Miloševa Kavaje, Andriju Savova Jablana i Žarka Pejanovića, mladog momka, tri Bokovljanina: popa Marka Borozana, Jova Mišanova Lompara i Ljuba Joka Tomova Mudrešu, dječaka od 14 godina i dva Kosijera: Marka Kolina Radovića i Vida Boškova Đurkovića, i sve ih strijeljali u Umce pod Ševrljom. I što je najžalosnije, strijeljanje su izvršili kvislinzi, četnici pod komandom nekog mladog oficira Ivanovića Donjokrajca (sin pok. Jokana Ivanovića). Dužnost mi je da kažem jednu bolnu i časnu istinu - da se na gubilište držao pop Marko kao vitez. Strijeljani su tri đetića od 15-16 godina...
Normalno je, djeca su bila uznemirena, a pop Marko ih je bodrio, da će biti kratko i lako, dodajući da umiru časno, za veliko djelo narodne slobode. Da mu se ne bi pripisalo da je zapostavio dužnosti sveštenika radi toga što je bio pristalica borbe protiv okupatora, očitao je na gubilištu „Prisvjata je“ i „Oče naš“ i na kraju dodao: „Vi ne znate što činite! Udrite muški!
I ja bih vas, kad ste takvi! Živjela nova Jugoslavija!“ Ovo je učinio, s jedne strane zato što baš Crnogorci svete onoga Njemca, a s druge strane da dokaže da umire kao sveštenik i rodoljub, i još da ostane dosljedan tradiciji crnogorskih sveštenika koji su muški umirali. U jednom ovakvom ogromnom preobražaju malo se za to zna, obzirom da je bio „pop“, inače bi se za jedan vijek spominjala ovakva hrabrost i prisebnost na gubilište! Nijesu samo okupatori Njemci i Italijani tako do kraja ubijali, palili i rušili fizički, psihički i ekonomski, već je i međusobna revolucionarna mržnja dostigla kulminaciju.
Ove strijeljane su doveli sa sela naši ljudi - nacionalisti! Zar ne bi bilo prirodnije i moralnije da su ih Njemci doveli i ubili. I prosti jadi što su ih doveli i zatvorili, pa neka Njemci biraju koga će ubiti, nego naši Njemca osvetiše! Cetinje je bilo blokirano bunkerima i bodljikavom žicom i nije mogla, što kažu ni vrana ući i izaći. I danas ima bunkera oko Cetinja. Što su se zakrvili partizani i nacionalisti, da nije bilo okupatora, to se ponegdje i prije događalo, ali, vršiti ovakva ubijstva za jednog okupatorskog vojnika Njemca - to nema premca u istoriju! Bilo je zalah i sa druge strane!
Od pojedinih grupa i od pojedinaca do najveće grubosti i zločina. Polovinom septembra 1944. donijele su vijesti strane radio stanice da jugoslovenska vlada u inostranstvo, sa kraljem Petrom na čelu, poziva sve jugoslovenske narode da se priključe partizanskim odredima pod upravom Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita. Tom prilikom je sačinjen sporazum Tito-Subašić i Namjesništvo obrazovano. Tim povodom je pobjeglo iz gradova i blokova sve starije i mlađe, osim onog dijela što je odano sarađivao sa okupatorom. Onda su formirane nove brigade Narodnooslobodilačke vojske koje su napadale okupatorske jedinice, komunikacije, utvrđenja i gradove.
Ovom prilikom partizani su ubili Jova Krstova Borozana. U oktobru mjesecu 1944. svakome je jasno bilo da i Njemcima puču kolani. Okupatorska obijest dostigla je vrhunac, svjesni toga, u očajanju ubijaju i zasipaju topovskim đuladima i minobacačima okolna sela. Ovom prilikom su po Bog zna koji put zasuli Bokovo i ubili u kuću Veliku, ženu strijeljanog Jova Mišanova Lompara i ranili Toma Markova Lompara. Pod takvim okolnostima Bokovo je ponovo evakuisalo i selo je ostalo bez i jedne žive duše. I ne samo to, nego su sa Belvedera zasuli topovskim mecima Ćukovac sa protivne sjevero-istočne strane od Kosijera, da je izgledalo kao da se Ćukovac zapalio.
Svak je pobjegao na svaku stranu. Tom prilikom našao sam Toma Markova Lompara ranjenog u školu u Kosijere, gdje su ga donijeli na nosila i ostavili, jer su vojnici pošli na položaj. Odmah sam poručio za dvije mazge, na koje su ga vojnici prenijeli u Nikšić. Ja sam sa porodicom bio šest nedjelja u Mašulu kod barjaktara Boška Đikanovića, na što mu i sad pokojnom zahvaljam. Sveštenici su nestali na razne načine, te sam ja obavljao sve vjerske obrede na pola sreza i po četvoro i petoro skupljene djece u jednu kuću zajednički krštavao, a poginule i umrle obredno sahranjivao u po dva i tri sela jednog dana. Sjedište mi je bilo u Komandi mjesta na Markov Do. Novembra mjeseca Njemci su ostupili sa svih strana i koncentrisali se u Podgoricu radi dalje evakuacije i jačeg otpora jer su ih svuda napadale partizanske jedinice. Partizani su napali Cetinje 13. novembra 1944. godine i zauzeli ga, a Njemci su istog dana ostupili preko Rijeke za Podgoricu (Titograd). Sa Njemcima su ostupili mnogi Cetinjani.
Ostupio je Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac sa 54 sveštenika. Uz put pri daljem povlačenju priključili su se još dva i tako je sa mitropolitom ostupilo 56 sveštenika. Iz Bokova su ostupili Božo Jokov Borozan sa ženom i jednim ženskim djetetom, koje je u putu umrlo, a on je sa ženom priješao u Australiju, ali se ne javlja.
Božo je završio maturu i vojnu Intendansku akademiju i bio je oficir. Još je ostupio i Milan Vasov Borozan koji je bio dotle u žandarmeriju. Neposredno po ulasku u Cetinje, prvi dan partizani su strijeljali oko 15 Cetinjana, prijeko, bez suda, a kasnije su mnoge sudili i strijeljali. Sa ovom prvom grupom strijeljali su Milevu, ćerku Todora Milova Borozana. Sjutri dan 14. novembra Komanda je priješla i ja sa njom u Rijeku Crnojevića, gdje je ostala do kraja aprila 1945. kad se rasformirala.
