Ja sam inkarnacija zla - bubnuo je Džin Simons usred prvog velikog intervjua, tokom gostovanja benda Kiss u emisiji stanovitog gospodina Majka Daglasa, koju je gledalo pola Amerike. I razvukao ludački osmijeh, mameći uzdahe gospođa u publici, koje su titrale između straha i negodovanja.
Zloglasna slova
Mjesec ranije, 18. februara 1974. godine, Kiss je objavio prvi album. Naravno, nosio je ime benda. Jer baš sve u vezi sa njim, od svedenih strofa-refren-gitara pjesama, do rifova koji su vukli više na pop nego na hard rok ili metal, bilo je „na prvu loptu“. Pa i teška, crno-bijela šminka koja je sakrivala lica, a vrištala nekakvim demonskim, do tada neviđenim zlom.
Baš takav Simons, pod punom ratnom demonskom opremom, uz glavno oružje, groteskno dugačak jezik kojim bi ponekad zapalacao pred publikom - zavalio se u fotelju nacionalno prenošene televizije. Kako su mu samo zasijale oči kad su dva slova „s“ u logu benda gosti u studiju uporedili sa znakom na uniformama zloglasnih SS-divizija Hitlerovog Rajha!
- Znate što, najsmješnije od svega bi bilo da se ispod ove maske krije običan jevrejski momak iz komšiluka - kazala je, tek da malo ublaži neprijatnu tišinu u studiju, gospođa Toti Filds, TV komičarka i zvijezda emisija za domaćice.
Simons je u tom trenutku spustio fasadu od osmijeha, zagledao se u Toti i presjekao dramsku pauzu.
- Eh, kako ste samo blizu istini. Ja baš jesam to... Izgleda da ne mogu sakriti ovu kuku od nosa – kazao je, izazivajući smijeh publike, dajući znak da nesretnom gospodinu Daglasu konačno može da lakne.
Sirotinja iz Haife
Džin Simons nije želio da ga sažaljevaju. Tada je imao 25 godina. Kada je imao sedam, sakupljao je divlje voćke po dvorištima i prodavao ih na prašnjavom drumu koji je vodio iz kibuca Haife, kroz sirotinjske četvrti grada u novoj državi Izrael. Zvao se Šaim Vic, a njegov otac bio je stolar iz sirotinjske jevrejske porodice, što je obožavao da pominje pred hrišćanskim puritancima u Americi.
Njegova majka preživjela je koncentracioni logor u Mađarskoj. Sve što je željela bio je normalan život. U Haifi ga nije našla. Zbog toga je povela osmogodišnjeg sina u Njujork. Šaim, sa novim imenom Judžin Klajn, znao je samo za bas gitaru kada je imao 15 godina. Prste je ,,razradio“ tako da mu je urednik magazina Vog odlično plaćao da mu brzo zapisuje nabacane misli na kucaćoj mašini!
Džin Simons nije bio frontmen benda na bini - jer bio je basista. Ta uloga pripala je ćudljivom Polu Stenliju, gitaristi i drugu iz djetinjstva. Treba li uopšte dodati da je i Pol bio Jevrej? Njegovi su bježali od nacista iz Poljske i Holandije.
Satanini sinovi
Džin i Pol željeli su da sviraju rok. Stenli je volio Betovena, Simons Bitlse, bili su potpuno nebitni imigrantski klinci iz predgrađa i naravno da je bilo suđeno da se sretnu. Prvi pravi zajednički projekat bio je bend Vikid Lester. Tada nije bilo vrišteće šminke, solaže su bile mnogo raskošnije, tekstovi zadubljeniji, „pametniji“... Ali, publika nije bila zainteresovana za njih. Onda je Džin jednog dana rekao Polu da mu je dosta svega.
- Hajde da natjeramo ljude da nas vide i čuju. Da im ponudimo nešto što do sada nijesu vidjeli. I da se dobro zabavimo s– kazao je Simons.
Kakav ih je publicitet samo pratio! Ono što nama sada izgleda potpuno banalno, prije 45 godina bilo je nečuveno. Pogotovo u Njujorku, gdje je svaka porodica nosila ili ranu žrtve iz Drugog svjetskog rata ili bila duboko religiozna. E, zamislite te roditelje februara 1974, kad su čuli da tamo neki našminkani Simons njihovoj djeci uvaljuje priču da to „SS“ u nazivu benda ima veze i sa nacizmom, ali prije svega sa „Sataninim sinovima“...
Pjesme su bile jednostavne, a provokativne: od prvog hita „Nottin' To Lose“ u kom Stenli nagovara djevojku da probaju malo grublji seks, preko „Firehouse“ sa Džinovim legendarnim efektom bljuvanja vatre na prvim koncertima i „Cold Gin“ o efektu alkohola na ludi Simonsov libido... Do „Kissin' Time“ koja je ipak pokazala da je ovdje riječ samo o ljubavnim pjesmama.
Pjesma „100.000 Years“ na neki način bila je matrica koja će se ponavljati u budućim hevi metal klasicima: priča o neprebolnoj zaljubljenosti i požudi koja od čovjeka pravi utvaru. U suštini, album „Kiss“ je zbog toga izuzetno važan: ranih sedamdesetih postavio je temelj onoga što će u budućnosti biti američki standard - klasičan stadionski hard rok ili glem metal. Sa temama koje su, ispod fasade devijantnog, uvijek ljubavne uz lak lament o slobodi za neprilagođene.
Palacavo oružje
Da li je bilo potrebe za paralelama sa prizvukom naci ideologije? Čak i onda kad se radi o klasičnom rasplašivanju za one koji su traumu velikog rata osjetili debelo na svojoj koži?
Slavoj Žižek, filozofski superstar moderne ljevice, dao je odgovor na pitanje komentarišući nastupe njemačkog Ramštajna. Sav taj flert sa uniformama i parolama, marševima i pokličima koji liče na nacističke, ali ipak nijesu, imaju jasan smisao. Da se svim modernim nacistima oduzme prilika da fetišizuju neke simbole - kao ideološke. Jer kad im oduzmeš simbol, u rukama nacista ostaje ništa. Ostaje ogoljeno zlo... A sa druge, u rukama Džina Simonsa i sličnih ostaje sasvim zabavna muzika.
Eto tako je Džin Simons, već od prvog albuma i nastupa na televiziji, tukao nacizam njegovim oružjem i palacavim jezikom provocirao sve koji su mu govorili da ne vrijedi. Da je samo imigrantsko siroče, sin stolara iz Haife, prodavac polutrulog voća... Pod onakvom maskom i šminkom bio je ipak mnogo više... Sin Njujorka i princ noći moderne Amerike!
S. STAMENIĆ
FOTO: pinterest.com / rollingstone.com / youtube.com
