
Nedavno smo bili svjedoci na crnogorskoj političkoj sceni nekoliko krupnih anticrnogorskih ispada počev od fermana podpredsjednika crnogorske vlade iz Bošnjačke stranke upućenih javnosti, da nijesu odustali od zahtjeva za izmjenu zastave i stavljanja aplikacije polumjeseca do sve glasnijih zahtjeva za zabranu pisaca Njegoša i Kiša, koji takođe dolaze iz srodnih partija.
Ovakvo razumijevanje umjetnosti književnosti, od strane pojedinih aktera na političkoj sceni, i izustiti takav zahtjev, mora se biti nadprosječno glup. Primjera nakaradnog shvatanja zakona o upotrebi simbola ima bezbroj ali posebno se istakao jedan predstavnik Albanske stranke drskom porukom da ih Vlada ne može toliko kazniti koliko oni mogu da plate za nepoštovanje zakona o upotrebi nacionalnih simbola. On je ponosan što može jeftino iskazati nelojalnost i prezrenje prema sopstvenoj državi!
Sve ovo je začinjeno zlokobnim kricima potomaka onog političkog soja koji je 1918. započeo proces zatiranja crnogorskog imena i crnogorske tradicije.
VJERSKI FANATIZAM
Ako svemu tome dodamo i uskogrudi fanatizam Amfilohija Radovića koji je osvjedočeni neprijatelj ne samo Crnogoraca nego i svake božanske mnogostrukosti svijeta, dobijamo sumornu sliku crnogorske stvarnosti koja pogoduje svakoj vrsti diskriminacije i ekstremizma. Propagirajući hrišćanstvo ravnogorske čistote on je MCP učinio integralnim dijelom anticrnogorske politike.Kao odgovor na tu pojavu pop Risto sa Cetinja nosilac dekadentne paradigme nasrtaja na biće Crnogoraca, je najpopularnija ličnost u svim anketama u Crnoj Gori.Ali još devedesetih godina Liberali su upozoravali da u NEBESKOM AGITPROPU NEMA RAVNA RISTU POPU! Popularnost Amfilohija je najbolji i najčudniji pokazatelj dubine političke, intelektualne, moralne krize i ćorsokaka u koje je crnogorsko društvo dospjelo u 21. vijeku.
Dopušteno je da se crnogorsko društvo skoro 30 godina uništava intrigama, lažima, falsifikovanjem istorijskih činjenica i kulturnih vrijednosti. Politički i kulturni establišment Crne Gore, poslije izglasavanja nezavisnosti nije imao snage ni političke volje da se odlučnije obračuna sa stereotipima i napravi odlučan raskid i diskontiutitet sa pojavama rasne i etičke netrpeljivosti. Izostanak nacionalne strategije uslovio je da se u suverenoj državi asimiluje 20 posto Crnogoraca.
Umjesto to nekoga da zabrine sada se želi nametnuti javnosti novi sistem obmana i podvala tkz. „ustavni patriotizam“, što jedino može ubrzati ovaj „mehanizam raspadanja“ i otvoriti put u istorijsko ništavilo.
Rasprava u Skupštini na temu izmene Zakona o javnom redu i miru po kojemu bi bilo dozvoljeno slobodno isticanje zastave stranih država, ne pokazuje samo nisku razinu poznavanja standarda kojima su utvrđena prava manjinskih naroda, nego i kod koalicije na vlasti nedostatak svijesti da je država suverena koju su građani izglasali na referenndumu.
Dopušteno je da se polemika vodi o pitanjima koja predstavljaju neprikosnovene atribute države, o kojima ne smije i ne može biti kompromisa, a još manje predmet političkih nagodbi. Državna himna, zastava, grb, jezik i crkva su simboli koji predstavljaju simbole državnosti i duhovnosti svakog naroda o kojima ni jedna ozbiljna država ne može činiti kompromise sa bilo kim, jer takvi ustupci bi direktno ugrožavali slobodu i samostalnost Crne Gore, i predstavljalo bi grubo falsifikovanje volje građana iskazane na Referendumu.
MANJINSKA PRAVA
Manjinska i ljudska prava rešavaju se na osnovu standarda koji su uređeni u razvijenim zemljama EU, a simboli države jedino na osnovu heraldičkih zakona i tradicije Crne Gore, koja postoji, ne od 21. maja 2006. godine, već skoro čitav jedan milenijum.
U rešavanju prava manjina treba uvesti princip reciprociteta čime se obezbjeđuje promjenjen odnos prema dijaspori i puna zaštita svojih građana koji žive van Crne Gore. Sva prava koja imaju manjine u Crnoj Gori trebalo bi da imaju i Crnogorci koji žive u njihovim matičnim zemljama.
Svi zahtjevi manjina su legitimni za ostvarenje njihovih pojedinačnih i kolektivnih prava do trenutka dok ne postanu destruktivni, a destruktivni su kada su upereni protiv vlastite države. Truli kompromisi sa suštinskim stvarima samo mogu biti novi izvor nestabilnosti a ojačala bi samo nedemokratske snage zazidane u svoj primitivizam, čiji je jedini program da se bore protiv vrijednosti crnogorskog društva.
Crnoj Gori je potrebna identitetska strategija što predstavlja nužan preduslov emancipacije crnogorskog društva. Kulturni i nacionalni identitet je civilizacujsko uporište svakog naroda pa i crnogorskog. To bi trebalo da bude akt liše svakog ekstremizma, jasna vizija dostojanstva i slobode koji će trajno uspostaviti istorijsku ravnotežu sa onim vrijednostima i idejama na kojima je Crna Gora stvorena i prepoznatljiva. Strategija koja će zaustaviti dalje srozavanje crnogorskog nacionalnog bića, „jer ko vremenu svome ne razumije duh od njegovih zala strada“. ( Šekspir)