Od nezaboravnih dana oktobra 1989. godine, tokom kojih se moja sudbina definitivno vezala za našu lijepu Crnu Goru, imao sam izuzetnu priliku da iz godine u godinu doprinosim obnavljanju ove veze koja je nepravedno prekinuta prije sto godina.
Za moju porodicu, kao i za brojne građane Crne Gore, ovo znači da je sto godina egzila dovoljno, da je dosta sa stogodišnjim bratoubilačkim ratom i da je krajnje vrijeme da se okrenemo budućnosti – budućnosti koja pripada našoj djeci – poručio je u intervjuu za Pobjedu princ Nikola Petrović Njegoš.
POBJEDA: Nedavno ste se u Podgorici sastali sa premijerom Duškom Markovićem, a sa sastanka je poručeno da je prenos posmrtnih ostataka članova dinastije Petrović – Njegoš, koji su sahranjeni van Crne Gore, državotvorna obaveza. Što to znači za Vas lično?
PRINC NIKOLA: Kada me je 1989. godine Vlada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije tražila kako bih im dao odobrenje za prenos posmrtnih ostataka u Crnu Goru kralja Nikole, kraljice Milene i njihovih kćerki Vjere i Ksenije, ja sam tad tražio prenos i mog oca kralja Mihaila.
To je bilo upisano u Protokol, ali nikad realizovano, iako je grobnica bila spremna uz vanjsku ogradu, na ulici, prislonjena uz zid Manastira. Prije desetak godina sam imao priliku da posjetim grob mog djeda Mirka i njegovog brata Danila u Beču, sahranjenih kao dva brata, jedan pored drugog, u skromnoj grobnici koja je loše održavana. Ovo me je zaprepastilo i uvijek sam razmišljao o tome da bi ih jednog dana trebalo prenijeti u Crnu Goru.
U avgustu prošle godine sam preko medija saznao da su Vjerin i Ksenijin grob, kao i prazna grobnica koja je bila namijenjena mom ocu, oskrnavljeni i da mjesto na kome se nalaze nije sigurno. Tada sam shvatio da su ovo neprihvatljive situacije kako za našu porodicu, tako i za Crnu Goru.
Trebalo je restaurirati grobnice, premjestiti ih na neko sigurnije mjesto i staviti ih pod zaštitu naših institucija, ali i prenijeti posmrtne ostatke mog oca Mihaila, kao i posmrtne ostatke njegovih stričeva. Tad sam tražio sastanak sa premijerom gospodinom Markovićem, kako bi Vlada pronašla neko sigurnije mjesto, pristupačnije ljudima koji ih žele obići. Istovremeno sam predložio da se prenesu Danilovi i Mirkovi posmrtni ostaci, kao i posmrtni ostaci Petra koji je sahranjen u Italiji.
Prijem premijera Markovića organizovan na moj zahtjev, na kome je pokazano razumijevanje za ovo pitanje i odluka Vlade koja je uslijedila, a koja podrazumijeva pripremu prenosa posmrtnih ostataka, su me zaista dirnuli. Oni svjedoče o poštovanju koje se ukazuje mojoj porodici, a preko nje i istoriji Crne Gore. Za mene ovo mnogo znači. Prvi događaj u procesu obnavljanja ove veze je povratak kralja Nikole.
Ovaj je događaj imao značajnu ulogu i uvjeren sam da je doprinio očuvanju građanskog mira u Crnoj Gori i buđenju nacionalnog osjećanja nakon raspada Jugoslavije. Trideset godina nakon ovog prvog događaja i vijek nakon samoproklamovane Podgoričke skupštine, koja je odlučila da protjera moju porodicu, ali i da izbriše Crnu Goru sa karte, povratak mog oca i njegova tri strica za mene predstavlja vrlo jak simbolički događaj. Događaj koji će još jednom u očima svijeta baciti svijetlo na Crnu Goru i njenu herojsku istoriju.
POBJEDA: U razgovoru sa premijerom Markovićem kazali ste i da biste željeli ubuduće više vremena da provodite u Crnoj Gori. Što je sa Vašom imovinom ovdje?
PRINC NIKOLA: Sve ove godine tokom kojih sam bio posvećen Crnoj Gori, od 1989, osjećam da sam razapet između mog posla, života u Parizu i aktivnosti u Crnoj Gori: Cetinjski bijenale, različite mirovne akcije i akcije za ljudska prava tokom rata, angažman za nezavisnost nakon raspada Jugoslavije i od Zakona o statusu potomaka iz 2001, akcije Fondacije Petrović Njegoš. Zaista imam namjeru da smanjim profesionalne aktivnosti u Parizu i da provodim više vremena u Crnoj Gori, kako bih konkretizovao više projekata kako u Fondaciji, tako i na ličnom planu, da bih svojoj djeci, iza sebe, mogao da ostavim mogućnost da budu i dalje prisutni i korisni Crnoj Gori.
Ali bih, isto tako, želio da konačno mogu da uživam u Crnoj Gori, da mogu da zađem u sve predivne pejzaže koje sam gledao samo izdaleka, bolje da upoznam sve ove zanimljive ličnosti koje nijesam imao vremena da upoznam i da mogu da idem u susret ovoj fascinantnoj raznolikosti koja čini naše društvo. Kada je u pitanju naša imovina u Crnoj Gori, imamo samo stan pored Delta sitija koji smo dobili u skladu sa Zakonom iz 2011.
Istim zakonom je planirana i gradnja porodične rezidencije na Cetinju. Projekat još nije realizovan i jedna je od tema o kojoj se govorilo sa predsjednikom Vlade. Pitanje restitucije porodične imovine konfiskovane od strane samoproklamovane Podgoričke skupštine nije nikada ni bilo predviđeno, niti spomenuto Zakonom iz 2011.
POBJEDA: Zakonom o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš iz 2011. godine, precizirano je da se potomcima na trajno korišćenje daje kuća kralja Nikole I Petrovića Njegoša na Njegušima, sa pripadajućim dvorištem površine i zemljište površine 1.270 metara kvadratnih. Navedeno je i da će se izgraditi i dati u svojinu porodična kuća na Cetinju, površine do 300 kvadrata, sa pripadajućim zemljištem površine do 5.000 kvadrata i dati u svojinu stan u Podgorici površine do 130 metara kvadratnih. Od svega ste, do sada, dobili jedino stan. Što je sa ostalim nekretninama?
PRINC NIKOLA: Realizovana je samo posljednja stavka – dodijeljen mi je stan od 130 metara kvadratnih u Podgorici. Kada je u pitanju porodična rezidencija, parcela od 5.000 metara kvadratnih nama je prenešena u svojinu 2015. godine, četiri godine nakon usvajanja Zakona. Ali je kuća i dalje u planu. O tome smo razgovarali sa predsjednikom Vlade i uvjerio me je da će preduzeti sve da se ubrza postupak gradnje.
Kuća kralja Nikole na Njegušima koja nam je data na ekskluzivno korišćenje je, nažalost, bila nepodobna za stanovanje te sam odbio da se u nju uselim prije nego se realizuju radovi sređivanja unutrašnjosti, i u njoj bude moguće boraviti. Već šest godina nije bilo nikakvih radova i situacija u njoj danas mora biti gora.
S druge strane je neophodno uređenje vanjskog prostora kuće, neophodno je ukloniti i ruinu starog hotela koji kvari pjezaž i odvojiti muzej od kuće, kako bi nam se omogućio minimum privatnosti. Šteta je što ono zbog čega su Njeguši postali značajno mjesto crnogorske istorije nije bolje valorizovano i što ovo je ovo mitsko selo postalo „stajalište za kupovinu pršute“. Sve ostale tačke iz Zakona su uglavnom ispunjene.
POBJEDA: Zakonom je predviđeno i da predsjednik Crne Gore, te predsjednici Skupštine i Vlade, mogu ovlastiti predstavnika potomaka dinastije da obavi pojedine protokolarne i nepolitičke poslove. Jeste li, možda, imali takvih ovlašćenja i ako jeste u kojim slučajevima?
PRINC NIKOLA: Tačno je da je ova mogućnost predviđena zakonom i da sam u tom smislu i dobio diplomatski pasoš uz funkciju predstavnika kod evropskih kraljevskih porodica. Do danas me niko nije kontaktirao za ovakve misije. Razumjećete da mi je teško da se predstavljam bez ovlašćenja Ministarstva vanjskih poslova. Inače sam u kontaktu samo sa svojim rođacima u privatnom svojstvu.
POBJEDA: Lani je bilo 100 godina od kada je Srbija nasilnom aneksijom prisajedinila Crnu Goru. Odluke donijete na takozvanoj „Podgoričkoj skupštini“ 1918. i danas su u fokusu javnosti i dijele Crnu Goru. Kakav je Vaš odnos prema 1918, ali i ostalim istorijskim činjenicama zbog kojih je naša država bila žrtva, ne samo svojih političara, već i međunarodne zajednice koja je tada ugasila crnogorsku nezavisnost i ostavila u izgnanstvu kraljevsku porodicu?
PRINC NIKOLA: Sto godina egzila je dovoljno i dosta sa stogodišnjim bratoubilačkim ratom! Naše istorijske bratske veze sa Srbijom vrijede više od ove apsurdne igre političke dominacije podstaknute geopolitičkim uticajima. Pored ovih političkih i strateških aspekata koje Podgorička skupština predstavlja, šta se može razumjeti: promjena vlasti, stvaranje nove nadnacionalne države… Ali ostaje potpuno neprihvatljivo da nekoliko ljudi koji su se sastali u dobro čuvanom obruču mogu da odluče o eliminisanju jedne države sve do brisanja njenog imena.
Oduvijek sam bio šokiran da jedina država koja je ostala nezavisna tokom pet vjekova okupacije otomanskog i austrougarskog carstva nije svojim imenom ušla u prvu Jugoslaviju, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Pet vjekova herojske istorije malog naroda sa ciljem odbrane njene slobode su bačeni u zapećak istorije. Nadam se da će naši sunarodnici razumjeti da je pored kratkoročnih političkih i ekonomskih izazova istinska borba danas u svijetu ekološka, jer od toga zavisi budućnost naše djece, ali i budućnost čovječanstva. Crna Gora može odigrati svoju ulogu u toj borbi i u tome pronaći svoje jedinstvo, svoje vrijednosti i svoj ponos.
