Sa šesnaest godina počeo je učiteljsku karijeru u Manastiru Morači, zatim je radio u Poljima kolašinskim, Golubovcima, Bjelicama i na Čevu. Za prvog predsjednika Crnogorskog učiteljskog udruženja izabran je 1901. u Nikšiću. Objavio je bogatu etnološko-antropo-geografsku građu o crnogorskim plemenima, nahijama, jeziku, običajima. Poznata djela: «Domaće vaspitanje i njegovanje djece u Crnoj Gori», «Slike iz prošlosti Ceklina», «Manastiri u Crnoj Gori» i «Dnevnik iz
albanskih ratova». Bibliografija Andrije Jovićevića ima preko 120 jedinica, kojima su obuhvaćeni stručni radovi, prilozi, prikazi, udžbenici i pripovijetke. (iz arhive lista Pobjeda)
Umro je 3. jula 1939. godine.
Da se sintagma "srpski jezik" među Crnogorcima odomaćila tek preko školskog sistema, imamo potvrdu iz pera Andrije Jovićevića, koji je 1911. u Beogradu objavio knjigu „Riječka Nahija", u kojoj je ovako zapisao:
„Stanovništvo Riječke Nahije govori samo južnim narječjem. Narod, masa, koja je neobrazovana, zove svoj jezik naškijem jezikom; malo ga ko naziva srpskijem. Kad on koga pita, zna li govoriti njegov jezik, reći će: 'Znaš li naški?' - Ako ko ne razumije njegov jezik, veli: 'ne znaš naški'. Tako svoj jezik zovu Crnogorci uopšte, a Skadrani i okolni Turci i Arnauti kažu: 'ne znam, ili znam vaški'. Za ostale će jezike reći Crnogorac: znam, ili ne znam arbanaški, turski, talijanski... U novije vrijeme, od kada su se ljudi sa osnovnim obrazovanjem umnožili, počinje narod svoj jezik nazivati srpskijem, ali nikada crnogorskijem." (Andrija Jovićević, Riječka Nahija, CID, Podgorica, 1999)
Inače, nije tačno da se jezik nije nikada nazivao crnogorskim, postoje śedočenja iz 19. vijeka da je jezik nazivan crnogorskim. Npr. Ljuba Nenadović je poslije boravka na Cetinju, pisao:
„U svim školama jezik je - crnogorski; u mnogome različan je od onoga priznatog, lepog jezika na kom je biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu... Ako
Crnogorci produže svoje škole kao dosada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika nego što je između portugalskog i španskog". (Ljubomir Nenadović, O Crnogorcima - Pisma sa Cetinja 1878. godine, Obod, Cetinje, 1975)
Ima još primjera da je naš jezik nazivan crnogorskim, istina, to nije bilo često.
