Piše: Novak KILIBARDA
Navedimo samo nekoliko detalja iz istorije dukljanske, odnosno crnogorske države. Imala je snage dukljanska vojska da kod Tuđemila 1042. dobije bitku protiv vojske moćne carevine Vizantije. A prva kraljevska kruna u slovenskijem državama na Balkanu došla je na čelo dukljanskog kneza Mihaila. Navedimo i sljedeću činjenicu iz dukljanske državničke slave. Neke države koje su se borile protiv Vizantije nazivale su carem dukljanskoga kralja Bodina.
No, ni traga od tijeh događanja nema u tematici usmene književnosti Crne Gore.
A sada pomenimo neke od usmenih pjesama iz lajpciško-bečkog izdanja četiri zbirke epskijeh pjesama koje je Vuk Karadžić zapisao, i to, najčešće, od usmenijeh pjevača koji su rođeni na današnjoj državnoj teritoriji Crne Gore. Evo tijeh pjesama: Car Konstantin i đače samouče, Sveti Sava, Ženidba kralja Vukašina, Dušan hoće sestru da uzme, Udaja sestre Dušanove, Ženidba kralja Lazara, Smrt Dušanova, Uroš i Mrnjavčevići, Zidanje Ravanice, Car Lazar i Carica Milica, Carica Milica i zmaj od Jastrepca, Propast carstva srpskoga, Smrt majke Jugovića, Carica Milica i Vladeta Vojvoda, Komadi od različnijeh kosovskih pjesama, Kosovka đevojka, Obretenije glave kneza Lazara, Ženidba Durđa Smederevca, i veći broj pjesama o Marku Kraljeviću.
Dakle, srpsko-pravoslavna svijest osvojila je crnogorski narod tokom 170 godina nemanjićke vladavine, pa se onda ta svijest produžila u primanje srpskijeh događaja kao svojih događanja. Napomenimo u vezi sa tijem nekolike činjenice.
Crna Gora, kojom su tada vladali Balšići, niti je učestvovala u Kosovskoj bici 1389, niti je imala nikakve veze s tijem događajem. Uostalom, Kosovska bitka nije se doživjela kao državni poraz Srbije. Nasljednik kneza Lazara, despot Stevan bio je obrazovan čovjek i sposoban vladar, pa ga je sultan Bajazit, inače njegov zet, nazivao svojim rođenim sinom. Uostalom, Srbija se poslije Kosovske bitke nekoliko decenija održavala i politički i ekonomski i kulturno. U to formalno vazalsko vrijeme despotovina Srbija podizala je i vrlo ugledne manastire.
Ali srpska mitologija, koju su Nemanjići utemeljili u Crnoj Gori, posebno je isticala veličanstvenog junaka Miloša Obilića. A nauka je utvrdila da nije postojalo te istorijske ličnosti. Kao što je poznato, najvjerovatnije objašnjenje ubistva turskog sultana Murata je prestonički potez Muratovog sina Bajazita. Kada je Bajazit vidio da će se kosovska bitka završiti kao pobjeda Turaka, on je eliminisao i svoga oca i svoga starijega brata prestolonasljednika Jakuba Čelebiju.
No, srpska mitologija koju su Nemanjići oformili u Crnoj Gori dovela je i do toga da se nije niđe na pravoslavnim, posebno srpskim prostorima, proslavljao Miloš koliko je to ostvareno u Crnoj Gori. Eno na Cetinju čuvene Obilića poljane, čuveno je i odlikovanje Obilića medalja, a u najuzvišenijem književnom djelu, Gorskom vijencu, Miloš Obilić je prikazan kao „vojinstveni genij svemogući“.
Drugi državnički i nacionalni poraz Crne Gore, koji se dogodio na Podgoričkoj skupštini 1918. godine bio je utemeljen baš svetosavskom mitologijom koja se formirala tokom nemanjićke vladavine Crnom Gorom. Rješenje Srbije da uguši državu Crnu Goru uspjelo je baš zato što je veliki broj crnogorskijeh prvaka bio za to gušenje.
Neka mi bude dozvoljeno da napravim jedno smiješno poređenje. Kad govorimo o odnosu Srbije prema Crnoj Gori sjetimo se mačo udvarača punog seksa koji se udvara komšinici. Bogami, njegovo je pravo da joj se udvara a ona odlučuje hoće li mu poći u krevet. A to znači da je Srbija najteže krošee i aperkate udarala, kao i danas, uslužnijem udarcima Crnogoraca.
Sada ću da navedem neke detalje iz svoga života koji govore o prigušivanju crnogorske prepoznatljivosti. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu, đe sam studirao srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost, bio je znatan broj profesora koji su iz Crne Gore. Svaki je ekavac, i usmeno i pisano, a svi zadržali jezičke akcente iz mjesta u kojima su rođeni i progovorili.
Kad sam polagao postdiplomski rad, tada još nije bio u upotrebi termin magistratura, mentor mi je bio jedan ugledni profesor i naučnik Vido Latković. Pa u onoj završnoj riječi, kada je izgovorio karakteristike moga rada, dodade: „No, Kilibarda, što će vam ova šaka j, j, j kad se lepše piše bez toga glasa“. A u stvari, tom napomenom uvaženi profesor htio je da kaže da svoju naučnu karijeru mogu ostvariti ako pišem ekavski, a ne ijekavski. I ja sam ekavicom napisao doktorsku disertaciju, koju mi je onda vrlo brzo objavila Srpska akademija nauka i umjetnosti.
I da napomenem još i ovo. Ja potičem iz jedne patrijarhalne porodice iz Banjana. Otac je bio pismen, a majka nepismena. Naša kuća je bila naglašeno imućna zemljom i stokom. U kućnoj kamari, kako se zvala prostorija đe se slava slavi, svadba održava a mrtvac izlaže, i đe se uveče sijeli, što je bila divna pojava ponašanja u patrijarhalnom svijetu.
E, u toj kamari bile su na zidu tri slike, jednako zastakljene i uokvirene. Jedna je sveti Arhanđel Mihailo, naša krsna slava, drugi je srpski car Dušan Silni i treća Sveti Sava. Dakle, u tipičnoj crnogorskoj patrijarhalnoj kući nema nikakvog traga iz crnogorske prošlosti istorijske i duhovne. I završiću ovo kratko izlaganje stihovima jedne deseteračke pjesme za koju se komforno može reći da je imala službu himne u Crnoj Gori.
Izjavljujem da tu pjesmu nikada nijesam čitao, no sam je kao dijete zapamtio od guslara koji su uvijek pjevali u našoj kući kad se tokom zimskih noći sjedi u kamari koju sam pomenuo. Ponavljam, ove sam stihove naučio kao nepismeno dijete. Ovo sam zapamtio:
„Bože mili na svemu ti fala Šta to radi Crna Gora mala! Sve se diglo malo i veliko – Nečemu se nada svekoliko; Sva gospoda velika i mala Na noge je lagane ustala! Gore ječe, pjevaju planine, Odliježu primorske daljine, Od cvijeća gradovi se žute – Izgledaju da na dobro slute! Sva se sela i varoši kreću – Čoban viče: „Ni ja ostat neću“, A Ostrog se smije nadaleko Ko da će ga polaziti neko! Grob se trese pjesnika Njegoša, Bi reko je Sveti Sava došâ. Bože mili, ko to može znati Rus i Japan da neće da rati Pa pucaju ruske oklopnice, Il se Dušan digo iz grobnice, Ili Sava, sin Nemanje kralja Srpskoj crkvi sveti temelj stavlja, Ili Lovćen Crnogorski brane Il se ženi srpski car Šćepane Il se Marko iz Urvine kreće, Od tog biti nijednoga neće, Jer sad toga nijednoga nema No se narod Crne Gore sprema Da dočeka svoga vladaoca Aleksandra oslobodioca (...)
Ova pjesma ispjevana je u čast kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je došao u Crnu Goru da na Lovćenu podigne srpsku kapelu za Njegoševe mošti. I kao nepismeni dječak slušo sam kako se recituju i pjevaju posprdne pjesme o kralju Nikoli: „Kralj Nikola ukro vola Pa utek’o pro Kotora Kralj Nikola ukro mačku Pa utek’o u Njemačku!“
Poslije ovih napomena o prigušivanju crnogorske države i nacije od strane Srbije, želim da napomenem da Božićni ustanak iz 1919. godine ima istorijski glas kao najelitnija borba za očuvanje Crne Gore i njene nacije. Zato treba cijeniti proslavu koja je održana 6. januara ove godine u Bajicama i na Cetinju kao časno oduženje junacima koji su položili živote za svoju državu i naciju.
