Piše: Vladimir Maraš
Istaknuti bosanskohercegovački profesor Zdravko Grebo preminuo je u Sarajevu u utorak, 29. januara u 72. godini. Imao sam čast da ga upoznam.
Zdravko Grebo bio je redovni profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu, osnivač radija Zid i još mnogo čega dobrog u Bosni i Hercegovini. Dobitnik je nagrade Evropskog kluba za mir i protiv rasizma i ksenofobije, kao i francuske Legije časti. Gotovo je nemoguće izmjeriti Profesorov intelektualni doprinos ne samo bosanskohercegovačkom, već i regionalnom prostoru.
O njemu svi govore na univerzalan način. Kažu da je bio čovjek širokih pogleda na svijet, borio se nedvosmisleno za ideju zajedništva. Kao rođeni Mostarac i antifašista, bio je veliki navijač Veleža i isticao je to na svakom mjestu. Govorio je: „Fudbal je dio igre, a Velež je više od fudbala“!
*****
Profesor je volio Podgoricu, volio je Crnogorce. Kad god je bio u prilici, s jeseni bi došao sa svojim Sarajlijama Borom i Džemom u naš glavni grad da obiđe prijatelje.
Imao sam tu privilegiju da budem dio širokog društva koje se okupljalo tim povodom. Ostali bi nekoliko dana i obavezno ispratili proces pravljenja domaće rakije po staroj i tradicionalnoj crnogorskoj recepturi. Tih dana bi ispričao neke svoje priče za pamćenje - i onda bi otišao. Pa onda naredne godine opet.
Profesor je volio dijalog. Iskustvo, obrazovanje, znanje - iz svake rečenice navirao je zdrav bosanski humor, protkan besprijekorno skeniranom realnošću.
Poznavao je uslove u kojima žive svi narodi koji naseljavaju bivše jugoslovenske prostore. Znao je kakvi smo. Promišljao je stvarnost upravo onako, kako bismo mi neki voljeli da umijemo. Kada bi se neko s pravom požalio na tužnu društvenu i političku realnost na Balkanu, Profesor je znao da vrati nadu samo jednom rečenicom: „Dok god se čuje ijedan glas protiv, ima nade“.
Nepogrešivo je skenirao političke prilike i bio otvoren za drugačija, suprotna mišljenja – ali njegovim analizama se najčešće nije imalo ništa ni dodati, ni oduzeti. Britkog jezika, kritikovao je stvarnost nepobitnim argumentima. Govorio je sve što normalni ljudi misle, ali ne mogu da formulišu.
Početkom 1994. godine, dok je rat u Bosni bio u jeku, Profesor je izjavio: „Pravednog rješenja nema, ali istorija nikada i nije pravljena po pravednim rješenjima. Pravo pitanje bilo bi ima li iole trajnog rješenja koje bi značilo mir. Mi nažalost, odbrojavamo posljednje dane jedinstvene Bosne i Hercegovine, ako to još nekome od početka nije bilo jasno. Jer, stvar je odlučena i radi se još samo o dogovoru oko nekih marginalnih detalja, što cijelu stvar čini još sramnijom. No, čak i ako je podijele i za to dobiju međunarodne garancije, trajnog mira ovdje nema bez kažnjavanja ratnih zločinaca. Jedino to bi na Balkanu, ovakvom kakav on jeste, dakle i u Bosni, pružilo ljudima koje je nakon svega što su preživjeli zahvatio tumor duše, sedativ da to lakše podnesu i sa tim nastave živjeti.“
Krajem 2015. godine, dao je zanimljiv intervju Dnevnom avazu u kom pominje i svoj društveni i politički angažman: „Budući da sam Hercegovac, i to baš s Musale (trg u Mostaru), ja o sebi mislim sve najbolje. Mudar, hrabar, čovjek koji u životu, koliko ja znam, nije napravio ništa loše. Ja sam čovjek koji se nikada nije zajebao u životu. Izvinjavam se Vama kao dami, novinarki i ovom diktafonu, ali takođe znam kad je vrijeme da dođu mladi ljudi s viškom energije. Prema tome, moje vrijeme je nažalost prošlo, ali nikad ne reci nikad, znam se ja i probuditi.“
*****
Profesor više neće dolaziti na pečenje rakije i nećemo više imati prilika da uživamo u njegovim životnim lekcijama. Žao mi je što ga nijesam poznavao duže, ali kad god sam bio u njegovom društvu, imao sam osjećaj da ga znam cijelog života.
Umjesto Profesora, u Podgoricu će i dalje dolaziti njegovi prijatelji, sarajevska raja. A podgorička raja će se sa njegovom sarajevskom, s dužnim pijetetom sjećati Profesora Zdravka Greba, uz koju čašu domaće rakije, po tradicionalnoj crnogorskoj recepturi. Profesore, hvala.
